Kad su Fogsellers prije godinu dana objavili da pripremaju multimedijalnu predstavu, malo je tko u muzičkoj zajednici reagirao na nju.
Premijera je prošla i projekt je počeo svoj život.
Tu premijeru sam nažalost propustio zbog inih obveza, kojih se btw ne mogu ni sjetit, ali zato sam odlučio da sljedeću predstavu ne propuštam, pa “makar sikire padale“.
Sjekire nisu padale, čak dapače, čak su i celzijusi bili naklonjeni, te nije bilo razloga da ne krenem na hodočašće.
Predstava je počela s par minuta zakašnjenja (allo Splite, par minuta !!!!), svjetla su se pogasila i krenula je revija zvuka i boja.
U tami dvorane i dakako, izvanrednoj akustici počeli su se razlijegati tonovi, zvukovi i boje. Fogsellers su krenuli na svoje transcendentalno putovanje pozivajući nas da uskočimo u bilo koji vagon vlaka kojeg su vukli za sobom.
A vagona je bilo, jer šetali su se velikim spektrom, eksploatirajući stilove i prilagođavajući ih svojem izričaju.
Moram biti iskren, kao okorjelom rockeru i poborniku svake vrste eksperimenta, najbolje mi je legao vagon u kojem su nosili fragmente psihodelije koju su isporučili s atmosferom “Echoes” suite. Uloga gitare u tom fragmentu je krucijalna i Ivan je to odradio u najboljoj maniri progera prošlog stoljeća.
No lokomotiva je vukla daleko više od tog jednog vagona.
Spektar sadržaja je varirao. U ovom kontekstu jednostavno moram spomenuti, da je neovisno o kojem segmentu ili stilskom fragmentu se radilo u predstavi, slika, zvuk, prezentacija, pa i percepcija trenutka je bila fino izbalansirana do te mjere da se nakon predstave nisam mogao sjetit ni jednog trenutka kad me je nešto zasmetalo.
Eto, možda jedino što u kontekst ovog projekta nije uveden vokal kao instrument ili pak žičani instrument koji bi nastavio niz klarinet, truba, lijepo bi legla ukusna baletna točka slikovitog prikaza … znam, to bi predstavu poskupilo, oteglo, možda razbilo osnovni koncept …ali ..dobro je bilo i ovako!
Ima još dobroga!
Na pozornici su cijelo vrijeme bili Mirko Rak aka Fikcio Monger na samplovima i pozadinskim zvukovima (uz Božidara Bilušića, idejni pokretač projekta), Saša Đurica na bubnjevima i Ivan Ković na gitari.
Trio koji čini kostur Fogsellersa je cijelu večer bez ikakvih eskapada precizno slijedio liniju koncepta i savršeno su uklopio u fragmentiranu predstavu svojim sviranjem i ulogom trenutka.
Za razliku od živih nastupa na kojima izvode repertoar benda, ovaj put su Fogsellers ipak malo digli „ručnu kočnicu” i pružili nam poprilično drugačiji izričaj, više rock orijentiran, i kao takav, daleko prihvatljiviji širem krugu slušatelja. (Nemojmo to miješati s nivoom kvalitete koju isporučuju, pls!)
U predstavi su gostovali Stjepan Skenderović na klarinetu i Luka Mrša na trubi.
Stjepan je gostovao u samo jednoj točki. Mada uklopljen u trenutno zvukovno raspoloženje, cijelo vrijeme sam imao osjećaj da bi trebao agresivnije isporučiti svoju točku.
S druge pak strane je bio Luka i njegova truba koja je lijepo legla, kako zvukom tako i intenzitetom svirke. Ako mogu uputiti malu zamjerku, krivo mi je bilo što Luka nije koristio sequencer (ili kako se već zove) i kroz njega provlačio zvuk svog instrumenta. Time bi cijela slika dobila širinu kojom truba osvaja prostor do zadnjeg kutka dvorane.
No, ponavljam, moja želja …
Vizualno se predstava naslonila na legislativu psihodelije šezdesetih, kad su pozornicama carevala svjetla, kratki filmovi, fragmentirani nijemi filmovi s karikiranim ličnostima, fluidni psych prikazi “unutarnjeg stanja“.
Vizualno je time nadopunilo zvučnu sliku i na kraju smo dobili multimedijalnu predstavu. (u ovom dijelu kredite treba dati Petri Dolenec aka Tetraparalelopiped i Danijel Hrgi za figure na bini)
Lokomotiva zvana Fogsellers je s lakoćom vukla “kompoziciju” vagona iza sebe i pružila nam magiju svjetla i zvuka, trenutke pretakanja jednog u drugo ili pak sažimanja jednog u drugom.
Ili jednostavnijim rječnikom rečeno, multimedijalna predstava u punom smislu te riječi.
U nekoj normalnoj državi, u nekim normalnim okolnostima, “Sono Koloro” bi bio izdan na bogato opremljenom CD-u, 180 gr vinilu i popratnom Blue-Ray DVD-u, a sam bi sastav uz goste krstario državom i priređivao koncerte pred punim gledalištem u kazalištima svih većih gradova.
Ovako, projekt je u biti limitiran granicama grada Šibenika i dostupan veoma malom broju ljudi.
Drago mi je što sam među njima, ali istovremeno mi je i žao, jer biti povlašten u upražnjavanju elementarnog ljudskog prava na kulturu znači živjeti u zemlji koja ga ne poštuje!
