Ne mogu tajiti, privukla me najava.
Sama činjenica da grupa svira jazz rock mi je upalila crvenu lampicu. Nisam ljubitelj funka, ali svejedno. Fuzija se ne viđa svaki dan na našim malim i velikim pozornicama. Još kad sam pročitao da pored jazz standarda od Miles Davisa i John Coltranea imaju obrade rock klasika Emerson, Lake & Palmera, The Doorsa, Santane…, znao sam da na bilo koji način moram biti tu.
Bilo kako bilo, u klub Ovčice smo došli prije početka koncerta, zauzeli ne baš dobro mjesto za praćenje, ali…. bilo je dobro i to. Uskoro su nam se pridružili Buck i njegova bolja polovica.
I koncert je počeo!
Na pozornici su izašli Leon Jurić na gitari/vokalu, Goran Slaviček Salko na basu i Jadran Dučić Čićo na bubnjevima, ukratko, Flystones.
Od prvih je nota bilo jasno o kojem se koncertu radi i kojim će tokom ići. I nije mi bilo mrsko. Jedino, ta funk komponenta, sorry, ali nije mi draga od samih početaka sa kraja šezdesetih.
Bend je uigrano prašio najavljeni repertoar, oslanjajući se na jazz klasike u prvom djelu i rock evergrine u drugom dijelu. Doduše, oba su dijela koncerta bila miješana sa ovim pristupom, govorim o prevladavajućem.
Ne znam koliko su dugo zajedno i koji im je intenzitet nastupa, ali Flystones na pozornici djeluju izuzetno uigrano i sinkronizirano. O sviračkom umijeću nema smisla trošiti rijeci, jer je očito da se radi o vrhunskim glazbenicima.
Ako bih morao nešto reč, onda bih poentirao na “pasivnost” basiste Salka. Bez obzira da li sjedi ili skakuće po pozornici, agresivnija komponenta u izlaganju mu ne bi škodila. Znam, radi se o kontekstu i konceptu, ali ipak… volio bih da sam vidio koji izlet.
Leon na gitari je priča za sebe. Očito da je pregrmio “žderanje” gitare (na moju žalost!) i sada je u fazi izražavanja osjećaja (feelinga) uz pomoć žica.
U tom kontekstu, posebno su me dojmile dvije obrade, “Riders on the Storm“, u kojoj Leon na sebe preuzima lavlji dio građenja atmosfere i Santanine teme sa albuma “Caravanserai” (ako me sjećanje ne vara, ako jest, sorry!). Ove su dvije teme donijele Leona u briljantnom izdanju, kao gitaristu koji komunicira sa gitarom na način na koji pjesnik komunicira sa stihom ili slikar sa bojom.
Namjerno sam za kraj ostavio bubnjara Čiću. Razlog je veoma jednostavan. Čićo svira bubnjeve točno onako kako ja osobno zamišljam pravog bubnjara.
Teško je mladim naraštajima, a pokušavao sam u nekoliko navrata, objasniti da se bubnjevi sviraju, a ne lupaju, da se bubnjevima popunjava prostor u zvučnoj slici. I da se pored ritmike bubnjevima slika atmosfera teme.
Trebam li ići daleko i reći da tom opisu odgovara Ginger Baker, pa i Carl Palmer u mlađim danima, uz Jon Hisemana i, .. i Jadran Dučić Čićo.
Ne sjećam se kad sam na našim prostorima vidio maštovitiji, “bezobrazniji” odnos prema bubnjevima i njihovom sviranju. Mnogi bubnjari danas istina imaju dio njegovog, ali cjelinu…
Koncert je kao što sam već natuknuo bio u dva djela. Protegao se do malo iza ponoći.
Publika je pristojno popunila neveliki prostor u Ovčicama. Bilo je miješane publike, od mladih koji su pokušavali čak i plesati u nekom ritmu, do sijedih glava koje su znatiželjno gledale prema pozornici.
Sve u svemu, još jedna lijepa, sadržajna i nadasve artistička večer u kojoj ne mogu ne dati komplimente organizatorima.
Bez nekog komercijalnog prizvuka, organizirati ovakvu svetkovinu, ipak zaslužuje priznaje!
