Silver Jews je često smatran usputnim bendom određenih članova Pavementa; iako je istina drukčija. Silver Jews su bili veličanstveni projekt pod možda nešto rigidnijim vodstvom jedne osobe, no svi koji su tijekom djelovanja sastava (1989. – 2009.) prošli kroz njegove redove itekako su doprinijeli konačnom zvučnom izražaju.
Povijest sastava Silver Jews je dakle priča o pjesniku i kantautoru Davidu Bermanu.
In 1984. I was hospitalised for approaching perfection.
/David Berman, “Random Rules”/
Početkom 2009. Davidu je izgleda puk’o film te je definitivno raspustio Silver Jewse. Možda je životni projekt spomenutog kantautora opet stavljen na led, što se događalo i prije, ali ovaj put, čini se, s nakanom da se situacija takvom zadrži za vijek vjekova. Ne treba mu zamjeriti, ipak je riječ o individualistu s velikim I, čovjeku koji se okušao u raznim kreativnim područjima i koji je dokazao kako je više nego sposoban određivati putove svojeg stvaralaštva.
Pa ako i kaže kako nakon glazbenog, animacijskog i književnog, slijedi posao na filmskim scenarijima, onda je to pun pogodak već u startu. Nije riječ o fascinaciji dotičnim kada kažem da Berman ne može pogriješiti. To je jednostavno činjenica!
Ako ste imalo upućeni u stvaralaštvo Davida Bermana, onda vam ovaj uvod i ne zvuči prepotentno. Ako niste, slijedi nekoliko informacija koje bi vam trebale pomoći pri kristaliziranju pojma o jednom od najlucidnijih američkih (i šire) glazbenih sastava kroz dva desetljeća prelomljena na smjeni tisućljeća, dakle o Silver Jewsima.
Ne pitajte se što ili tko se krije iza netom navedenog naziva. David Berman jest Silver Jews, a Silver Jews nisu ništa drugo do David Berman; dakle, glazbeni projekt čija je pokretačka snaga jedna osoba.
Sam je početak priče tako beznadno stereotipan, čak do te mjere da počinje iritirati. Rođen 1967. u Virginiji, sin vašingtonskog lobista Richarda Bermana, prve godine života provodi često mijenjajući lokacije prebivališta. Tako će, primjerice, srednju školu završiti u teksaškom Addisonu, da bi se potom vratio u rodnu državu gdje diplomira na prestižnom University of Virginia. Tu, na sveučilištu, praktički kreće saga o Silver Jewsima. Ključni okidač je Davidovo poznanstvo s Stephenom Malkmusom i Robertom Nastanovichem, osobama širim masama poznatim kao jezgra budućeg Pavementa. Trojac će neko vrijeme nastupati pod znakovitim imenom Ectoslavia, dok će se naziv Silver Jews udomaćiti tek pri njihovom preseljenju u Hoboken u New Jerseyju, inače postojbinu Sonic Youtha, sastava najzaslužnijeg za trasiranje tadašnje indie-scene u usponu.
Postoji više teorija o razlozima izbora upravo tog imena, a svaka od njih sadrži kamenčić iz mozaika istine. Sam se Berman pozivao na parodiju bižuterije, srebrnog nakita (silver jewelry), kao i na žargonski naziv za Židove svijetle puti i plave kose, inače česte u USA, a vjerojatan je i homage Silver Applesima.
“Starlite Walker” iz 1994. prvi je dugosvirajući projekt sastava i najbolji dokaz istinitosti gornjih redova. Iako ugođaj varira od pjesme do pjesme; primjerice od slowcoreovski uobličene „Tide to the Oceans“ (kompozicije u kojoj je i Malkmus dao svoj kreativni obol) pa do frenetične “The County Diary of a Subway Conductor“, album je, mada na prvi pogled tako ne djeluje, ipak ujednačeno i lucidno koncipirano djelo.
Sličan pristup izmjena atmosfera sa zadržavanjem odmjerenosti u konačnici, Berman će primijeniti i na vjerojatno najboljem ostvarenju Silver Jewsa, “American Water”, iz 1998. koji će uslijediti nakon nešto monolitnijeg i uravnoteženijeg te ne baš zapaženog albuma “The Natural Bridge”.
They don’t walk and they don’t talk in Malibu.
They don’t vote and they don’t smoke.
I know you’re blue…
They don’t cream and they don’t dream in Kansas City.
They don’t crack and they don’t act.
I know you’re ready…
They don’t cry and they don’t die in South Dakota.
They don’t match and they don’t hatch in South Dakota.
Here comes the coda:
Not much water coming over the hill…
/David Berman, “Federal Dust”/
Teško je kazati što to “American Water” izdvaja u odnosu na ostala Bermanova ostvarenja; je li riječ o uspjelom slučajnom nizu kompozicija promjenjivog tempa te ugođaja koji varira od depresivnog cinizma do euforije ili je možda povratak Malkmusa u redove Silver Jewsa donio onu dodatnu kreativnu snagu?
U svakom slučaju, Berman je na ovom projektu dao oduška svojoj glazbenoj kreativnosti i poetskoj imaginaciji, pokazujući kako bez problema pliva u vlastitim vodama neočekivano uobličenih pjesama prepunih nadrealnih izmjena slika u kojima zaleđeni trenutak egzekucije blijedi pred vizijom raspršivanja duge na kapljicama vode iz vrtnog gumenog crijeva, pjesama prepunih dvoboja buke i tišine kroz koje završna fraza proganja narativni tijek u želji da ga prekine…
Ostvarenja koja slijede odišu smirenošću i neupitnom kvalitetom. “Bright Flight” je stvaran u Nashvilleu, prijestolnici country glazbe, i tom utjecaju Silver Jews nisu mogli nit’ su htjeli pobjeći.
Ovaj je album nešto mračniji od svojih prethodnika, što je rezultat Bermanovih osobnih depresivnih kriza i problema s medikamentima.
Mračni, gotovo apokaliptični ton provlači se kroz sve pjesme i spontano je koordinirao s vremenom izlaska albuma, vremenom kolektivne psihoze u mjesecima koji su uslijedili terorističkim napadima na New York i Washington. Po ujednačenoj i intimističkoj atmosferi “Bright Flight” je možda najbliži albumu “The Natural Bridge”, ali uz vremenski odmak od pet godina zvuči autorski zrelije, kao djelo čovjeka koji je već stvorio prepoznatljiv timbar i koji zna što i na koji način reći.
Optimizam se vraća s posljednja dva Bermanova ostvarenja pod Silver Jews etiketom; “Tanglewood Numbers”, iz 2005. “I Lookout Mountain, Lookout Sea”, iz 2008.
Nije nedostajalo ni ideja niti načina za njihovo uobličavanje u prihvatljivu pop formu, ali su i Berman i dugogodišnji fanovi uočili kako stvari više nisu iste kao u devedesetima. Štoviše, njegova odluka da tek tada započne s izvođenjem vlastitog materijala pred publikom može se promatrati kao traženje mogućeg izlaza iz situacije koja prijeti zasićenjem.
Svejedno, Silver Jews su možda jedini sastav današnjice koji je s koncertima i turnejama započeo tek nakon petog albuma, a možda je i porast popularnosti uslijed učestalih nastupa bio onaj ključni trenutak koji je doveo do raspuštanja sastava prije negoli taj postane vlastita karikatura.
https://www.youtube.com/watch?v=4tWmPFwYRk8
Uostalom, po završetku Silver Jews epopeje, David Berman je izjavio: “Ne želim se dovesti u situaciju da napišem nastavak “Shiny Happy People””.
Pametnom dovoljno!
Ipak, tekuće se 2019. Berman vrača s novim projektom “Purple Mountains” i istoimenim albumom. Izgledao je kako će ovo izvrsno ostvarenje vratiti Davidove izgubljene pozicije.
Nažalost, sedmog je Kolovoza opaka depresija te dugogodišnja ovisnost o opijatima uzela svoj danak. Da stvari budu još bizarnije, desetog je kolovoza “Purple Mountains” trebao poći na svoju prvu američku turneju. U bizarnom tvistu sudbine koji podsjeća na još jednog prerano svojevoljno otišlog poetskog i glazbenog genija,
David si je oduzeo život i jedna je divna, ali i tužna priča završena!
Autor: Vjeran Stojanac
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
