Silver Jews je često smatran usputnim bendom određenih članova Pavementa; iako je istina drukčija. Silver Jews su bili veličanstveni projekt pod možda nešto rigidnijim vodstvom jedne osobe, no svi koji su tijekom djelovanja sastava (1989. – 2009.) prošli kroz njegove redove itekako su doprinijeli konačnom zvučnom izražaju.
Povijest sastava Silver Jews je dakle priča o pjesniku i kantautoru Davidu Bermanu.
In 1984. I was hospitalised for approaching perfection.
/David Berman, “Random Rules”/
Početkom 2009. Davidu je izgleda puk’o film te je definitivno raspustio Silver Jewse. Možda je životni projekt spomenutog kantautora opet stavljen na led, što se događalo i prije, ali ovaj put, čini se, s nakanom da se situacija takvom zadrži za vijek vjekova. Ne treba mu zamjeriti, ipak je riječ o individualistu s velikim I, čovjeku koji se okušao u raznim kreativnim područjima i koji je dokazao kako je više nego sposoban određivati putove svojeg stvaralaštva.
Pa ako i kaže kako nakon glazbenog, animacijskog i književnog, slijedi posao na filmskim scenarijima, onda je to pun pogodak već u startu. Nije riječ o fascinaciji dotičnim kada kažem da Berman ne može pogriješiti. To je jednostavno činjenica!
Ako ste imalo upućeni u stvaralaštvo Davida Bermana, onda vam ovaj uvod i ne zvuči prepotentno. Ako niste, slijedi nekoliko informacija koje bi vam trebale pomoći pri kristaliziranju pojma o jednom od najlucidnijih američkih (i šire) glazbenih sastava kroz dva desetljeća prelomljena na smjeni tisućljeća, dakle o Silver Jewsima.
Ne pitajte se što ili tko se krije iza netom navedenog naziva. David Berman jest Silver Jews, a Silver Jews nisu ništa drugo do David Berman; dakle, glazbeni projekt čija je pokretačka snaga jedna osoba.
Sam je početak priče tako beznadno stereotipan, čak do te mjere da počinje iritirati. Rođen 1967. u Virginiji, sin vašingtonskog lobista Richarda Bermana, prve godine života provodi često mijenjajući lokacije prebivališta. Tako će, primjerice, srednju školu završiti u teksaškom Addisonu, da bi se potom vratio u rodnu državu gdje diplomira na prestižnom University of Virginia. Tu, na sveučilištu, praktički kreće saga o Silver Jewsima. Ključni okidač je Davidovo poznanstvo s Stephenom Malkmusom i Robertom Nastanovichem, osobama širim masama poznatim kao jezgra budućeg Pavementa. Trojac će neko vrijeme nastupati pod znakovitim imenom Ectoslavia, dok će se naziv Silver Jews udomaćiti tek pri njihovom preseljenju u Hoboken u New Jerseyju, inače postojbinu Sonic Youtha, sastava najzaslužnijeg za trasiranje tadašnje indie-scene u usponu.
Postoji više teorija o razlozima izbora upravo tog imena, a svaka od njih sadrži kamenčić iz mozaika istine. Sam se Berman pozivao na parodiju bižuterije, srebrnog nakita (silver jewelry), kao i na žargonski naziv za Židove svijetle puti i plave kose, inače česte u USA, a vjerojatan je i homage Silver Applesima.
“Starlite Walker” iz 1994. prvi je dugosvirajući projekt sastava i najbolji dokaz istinitosti gornjih redova. Iako ugođaj varira od pjesme do pjesme; primjerice od slowcoreovski uobličene „Tide to the Oceans“ (kompozicije u kojoj je i Malkmus dao svoj kreativni obol) pa do frenetične “The County Diary of a Subway Conductor“, album je, mada na prvi pogled tako ne djeluje, ipak ujednačeno i lucidno koncipirano djelo.
Sličan pristup izmjena atmosfera sa zadržavanjem odmjerenosti u konačnici, Berman će primijeniti i na vjerojatno najboljem ostvarenju Silver Jewsa, “American Water”, iz 1998. koji će uslijediti nakon nešto monolitnijeg i uravnoteženijeg te ne baš zapaženog albuma “The Natural Bridge”.
They don’t walk and they don’t talk in Malibu.
They don’t vote and they don’t smoke.
I know you’re blue…
They don’t cream and they don’t dream in Kansas City.
They don’t crack and they don’t act.
I know you’re ready…
They don’t cry and they don’t die in South Dakota.
They don’t match and they don’t hatch in South Dakota.
Here comes the coda:
Not much water coming over the hill…
/David Berman, “Federal Dust”/
Teško je kazati što to “American Water” izdvaja u odnosu na ostala Bermanova ostvarenja; je li riječ o uspjelom slučajnom nizu kompozicija promjenjivog tempa te ugođaja koji varira od depresivnog cinizma do euforije ili je možda povratak Malkmusa u redove Silver Jewsa donio onu dodatnu kreativnu snagu?
U svakom slučaju, Berman je na ovom projektu dao oduška svojoj glazbenoj kreativnosti i poetskoj imaginaciji, pokazujući kako bez problema pliva u vlastitim vodama neočekivano uobličenih pjesama prepunih nadrealnih izmjena slika u kojima zaleđeni trenutak egzekucije blijedi pred vizijom raspršivanja duge na kapljicama vode iz vrtnog gumenog crijeva, pjesama prepunih dvoboja buke i tišine kroz koje završna fraza proganja narativni tijek u želji da ga prekine…
Ostvarenja koja slijede odišu smirenošću i neupitnom kvalitetom. “Bright Flight” je stvaran u Nashvilleu, prijestolnici country glazbe, i tom utjecaju Silver Jews nisu mogli nit’ su htjeli pobjeći.
Ovaj je album nešto mračniji od svojih prethodnika, što je rezultat Bermanovih osobnih depresivnih kriza i problema s medikamentima.
Mračni, gotovo apokaliptični ton provlači se kroz sve pjesme i spontano je koordinirao s vremenom izlaska albuma, vremenom kolektivne psihoze u mjesecima koji su uslijedili terorističkim napadima na New York i Washington. Po ujednačenoj i intimističkoj atmosferi “Bright Flight” je možda najbliži albumu “The Natural Bridge”, ali uz vremenski odmak od pet godina zvuči autorski zrelije, kao djelo čovjeka koji je već stvorio prepoznatljiv timbar i koji zna što i na koji način reći.
Optimizam se vraća s posljednja dva Bermanova ostvarenja pod Silver Jews etiketom; “Tanglewood Numbers”, iz 2005. “I Lookout Mountain, Lookout Sea”, iz 2008.
Nije nedostajalo ni ideja niti načina za njihovo uobličavanje u prihvatljivu pop formu, ali su i Berman i dugogodišnji fanovi uočili kako stvari više nisu iste kao u devedesetima. Štoviše, njegova odluka da tek tada započne s izvođenjem vlastitog materijala pred publikom može se promatrati kao traženje mogućeg izlaza iz situacije koja prijeti zasićenjem.
Svejedno, Silver Jews su možda jedini sastav današnjice koji je s koncertima i turnejama započeo tek nakon petog albuma, a možda je i porast popularnosti uslijed učestalih nastupa bio onaj ključni trenutak koji je doveo do raspuštanja sastava prije negoli taj postane vlastita karikatura.
Uostalom, po završetku Silver Jews epopeje, David Berman je izjavio: “Ne želim se dovesti u situaciju da napišem nastavak “Shiny Happy People””.
Pametnom dovoljno!
Ipak, tekuće se 2019. Berman vrača s novim projektom “Purple Mountains” i istoimenim albumom. Izgledao je kako će ovo izvrsno ostvarenje vratiti Davidove izgubljene pozicije.
Nažalost, sedmog je Kolovoza opaka depresija te dugogodišnja ovisnost o opijatima uzela svoj danak. Da stvari budu još bizarnije, desetog je kolovoza “Purple Mountains” trebao poći na svoju prvu američku turneju. U bizarnom tvistu sudbine koji podsjeća na još jednog prerano svojevoljno otišlog poetskog i glazbenog genija,
David si je oduzeo život i jedna je divna, ali i tužna priča završena!
Autor: Vjeran Stojanac
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
