Pedro Pellegrino je novinar i pisac iz Brazila.
Za Solin Live govori o sebi, svome radu i ljubavi prema nogometu.
Pozdrav, Hrvoje Bubić!
Hvala ti na pozivu. Moje ime je Pedro Pellegrino, imam 43 godine i zaljubljenik sam u rock and roll još od svoje osme godine. Bavim se glazbom od 2012. godine, a uz to sam i pisac s šest objavljenih knjiga.
Ti si pisac, a time i novinar.
Što te motiviralo da se baviš pisanjem?
Pisanje je dio mene još od tinejdžerskih dana. Ozbiljnije sam počeo pisati s 14 godina, nakon što sam pogledao film Društvo mrtvih pjesnika. Tada sam napisao svoju prvu pjesmu i nikad nisam prestao. Kasnije sam počeo pisati blogove o glazbi, filmu i kazalištu.
Osim toga, imaš blogove posvećene raznim temama, od glazbe do nogometa.
Možeš li nam reći nešto više o tome?
Naravno.
Kroz blogove sam zapravo pronašao svoj glas. Upoznao sam brojne pisce, ilustratore, glumce, pjesnike, glazbenike – cijelu jednu veliku mrežu umjetnika. Dobivao sam preporuke za filmove, knjige i bendove. Otvorio mi se potpuno novi svijet, što mi je pomoglo da pronađem vlastiti izražaj.
Jedna od emisija koju vodiš je Bestial Quadra, posvećena bendu Sepultura, zajedno s predsjednikom fan kluba Antoniom Coehlom.
Kako je nastala ta ideja, tko su bili gosti i o čemu ste razgovarali?
Kad sam saznao da se Sepultura bliži kraju, pomislio sam kako im želim odati počast. Fan sam od svoje 13. ili 14. godine. To je najveći bend u povijesti Brazila i jedan od najboljih na svijetu – dva puta su revolucionirali metal, s albumima ‘Chaos A.D.’ i ‘Roots’. Osjetio sam da im moram odati priznanje na neki način. Razgovarao sam s vlasnikom Antena Zero o emisiji o grungeu (žanru koji obožavam), ali ta ideja nije zaživjela. Kad sam pročitao da Sepultura kreće na oproštajnu turneju, odmah mi je sinula ideja o radijskoj emisiji u njihovu čast.
Nije mi se činilo zanimljivim raditi to sam. Pomislio sam na Toninha Irona, legendu brazilskog metala. Nisam znao hoće li pristati. Bio sam nervozan i nisam imao pojma kako će izgledati svakodnevna suradnja s njim – a ispalo je bolje nego što sam mogao zamisliti!
Tony Iron je čovjek integriteta i poštenja, uvijek se trudi da snimimo što bolju emisiju.
Što se tiče gostiju – uvijek nastojimo dovesti ljude koji se doista poistovjećuju sa Sepulturom. Ne samo povremene fanove, nego one koji svakodnevno žive taj bend. Naravno, tu su i sami članovi benda, kao i glazbenici koje je Sepultura izravno inspirirala.
Kao što sam spomenuo na početku, pisac si i objavio si nekoliko knjiga.
Možeš li nam reći o čemu govore?
Moja prva knjiga “Não é uma vergonha?” (“Zar nije sramota?”, u slobodnom prijevodu) govori o mafijašu koji je politički korektan. To je džepno izdanje o mafiji. Oduvijek volim tu temu – od Kuma do Obitelji Soprano. Htio sam odati počast žanru koji mi je uvijek bio drag. Dolazim iz talijanske obitelji, pa se negdje duboko u meni – sviđalo mi se to ili ne – krije mali mafijaš.
Druga knjiga je zbirka pjesama i priča koje sam čuvao još od svoje 18. godine.
“Durante a Madrugada um Rock and Roll” (“Tijekom ranih jutarnjih sati, jedan Rock and Roll”) je knjiga osvrta na koncerte koje sam osobno posjetio. Počinje s mojim prvim koncertom – brazilskog benda Skank 1995. – a pokriva događaje poput Rock in Ria, koncerta Paula McCartneya, Sepulfesta, nastupa Cavalere, Soulflyja, pa čak i putovanje iz Brazila u SAD da bih vidio Brucea Springsteena.
“Deslocado” (“Izbačen iz mjesta” ili “Dislociran”) je moja četvrta knjiga, puna tekstova i pjesama iz zrelijeg razdoblja. Starenje je grozno, ali i pomalo divno.
Peta knjiga je priča o bombašu samoubojici s nadnaravnim moćima koji susreće izvanzemaljsku ženu. Predstavljam je 9. kolovoza u gradu Santosu, u São Paulu, gdje se radnja i odvija.
A u listopadu izlazi i šesta knjiga. Radi se o svim trenucima kad su me žene odbile (smijeh).
Osim pisanja, čime se još baviš?
Primijetio sam da si veliki zaljubljenik u nogomet.
Da, veliki sam navijač Sociedade Esportiva Palmeiras, brazilskog nogometnog kluba s najviše nacionalnih titula. Osnovali su ga Talijani, a izvorno se zvao Palestra Itália. Obožavam ići na utakmice. To je obiteljska stvar, u krvi je. Krv Talijana koji su pomagali graditi grad São Paulo.
Imam i nogometni podcast u kojem intervjuiram bivše igrače, sportske novinare i komentatore. To mi je velika strast. Čitam i puno knjiga o nogometu.
Također sam veliki fan tenisa – obožavam Gustava Kuertena, Rafaela Nadala i Rogera Federera.
Filmofil sam isto tako. Moj prastric, Gabriel Migliori, bio je priznati skladatelj filmske glazbe. Dobio je Zlatnu palmu u Cannesu za film O Pagador de Promessas (“Onaj koji ispunjava obećanja”).
Volim i kazalište.
Za kraj, kakvi su ti planovi za budućnost?
Što bi poručio našim čitateljima?
Još jednom, hvala ti puno, Bubiću, na intervjuu. Zaista mi je drago.
Imam YouTube kanal sa zaručnicom koji se zove Entre Gols, Guitarras e Livros (“Između golova, gitara i knjiga”). Intervjuiramo pisce, glazbenike i glumce. Sjajno se zabavljamo. Svaki tjedan objavljujemo dva do tri videa i mnogo zanimljivog sadržaja, uključujući preporuke mjesta za posjetiti u São Paulu, kao i filmove, knjige i koncerte.
Puno nam pomažu i naši prijatelji, posebno Felipe Rodrigues.
Cilj nam je ove godine usredotočiti se na kanal i dalje ga razvijati kroz kvalitetne i smisleno vođene intervjue za zajednicu.
Što se tiče knjiga, kao što sam spomenuo, ove godine izlaze dvije. Jedna od njih je napisana zajedno s mojim ocem. Ima 72 godine i objavljuje svoju prvu knjigu. Predstavit ćemo ih zajedno – njegovu prvu i moju šestu. Bit će to veliko slavlje.
I moja zaručnica Lizandra Pavan uskoro objavljuje svoju knjigu.
A vjerojatno ćemo sljedeće godine Lizandra Pavan i ja izdati zajedničku zbirku poezije.
Hvala još jednom na intervjuu!
Hvala, Bubiću, i ti si sjajan pisac.
Usput, i vi u Hrvatskoj imate snažnu nogometnu kulturu – bili ste viceprvaci svijeta 2018. godine!
Veliki zagrljaj!
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!