chit-chat: Michael Whelan

Michael Whelan je američki ilustrator, specijaliziran za naslovnice romana iz područja fantastike i to pisaca kao što su Stephen King, Michael Morcoock, Isaac Asimov, Arthur C. Clark, H.P. Lovecraft.
Njegova karijera se proteže preko 50 godina, dobitnik je brojnih nagrada na području fantastike kao što su HUGO, NEBULA, LOCUS, SATURN, te je od 2009. jedini živući član Kuće slavnih znanstvene fantastike.


HB: Za početak, molim vas recite nam nešto o svojim uzorima i vašim slikarskim počecima.
Spomenuli ste da je vaše odrastanje u blizini vojnih baza uvelike utjecalo nas vas, kao i SF ’60-ih.
U kojem trenutku ste odlučili postati slikar?

MW: Moja obitelj se selila svaku godinu dvije tako da sam često bio u nekom susjedstvu bez ikakvih prijatelja.
Otkako znam za sebe sam volio čitati i crtati tako da sam se laćao tih aktivnosti kad god bi bio sam i nisam imao što za raditi. Tijekom odrastanja nikada nisam smatrao da ću se kad odrastem baviti zaozbiljno baviti umjetnošću, bila je samo razonoda.
Sve do fakulteta nisam ozbiljno razmatrao postati umjetnik i čak tada sam tek polako dolazio do te spoznaje.
Isprva sam pokušavao kombinirati moje zanimanje za umjetnost sa svojom fascinacijom za ljudsku anatomiju tako što sam radio medicinske ilustracije i radio na odsjeku anatomije na svom fakultetu.
Kada me to nije uspjelo zadovoljiti odlučio sam početi s ilustriranjem knjiga. Nakon što sam dobio pozitivne reakcije što se tiče moga rada na nekoliko umjetničkih izložbi na SF konvencijama, poslao sam uzorke svoga rada izdavaču i započeo svoju karijeru kao profesionalni ilustrator i umjetnik.

HB: Vaš stil je sličan romanticizmu, poput Caspara Davida Friedricha, s temama kao što su stare ruševine, vrtovi, čudne građevine, mitološka bića i prekrasne dame sa skrivenom porukom.
Odakle vam inspiracija i jeste li ikada imali iskustva sa nadnaravnim?

MW: Budući da sam fan CDF-a i njegovog rada shvatit ću tvoju primjedbu kao kompliment – hvala ti!

Umjetnost je najbolje primijenjena kao sredstvo isporučivanja ideja i osjećaja koje je teško iskazati riječima, dok ilustracija ima zadatak pronaći način za trenutačno iskazivanje nečega već iskazanog, često u puno riječi.
U oba slučaja pokušava se koristiti elemente slike umjesto riječi kako bi iskazao osjećaje, teme, ideje i priču.
Ipak, u mojoj galeriji ili osobnom radu rijetko imam priču vezanu uz sliku.

Korištenjem simboličnih referenci i univerzalnih elemenata koji se prostiru kroz različita doba i kulture pokušavam premostiti razliku u razumijevanju između sebe i gledatelja koristeći subjektivna sredstva.

Imao sam neke čudne okršaje i naizgled nadnaravna iskustva, ali što sam stariji to postajem sve ciničniji i sumnjičaviji u odnosu na moja ranija iskustva.
Unatoč tomu, povremeno razmišljam o idejama kao što su izvantjelesna iskustva i pokušavam izraziti svoje emocije o takvim stvarima vizualno, kao na primjer u mojoj seriji radova „Passage“.

Odavno se slažem s citatom Alberta Einsteina: „Najljepša stvar koju možemo iskusiti je misterioznost. Ona je izvor svake prave umjetnosti i znanosti.“

Kao i mnoge ljude, privlači me misteriozno i neobično i shvatio sam da često ne treba tražiti daleko, ako se dovoljno dobro promatraju vlastiti život i okruženje.

HB: Napravili ste mnogo naslovnica za znanstveno-fantastične, horor i fantazijske pisce kao što su Stephen King, Sir Arthur C. Clarke, Edgar Rice Burroughs, H. P. Lovecraft, Robert A. Heinlein, Michael Moorcock i rock i za pop izvođače kao što su Seputura, Cirith Ungol, Meat Loaf, Michael Jackson. Stephen King hvali vaš rad, Michael Moorcock je rekao da je i više nego zahvalan, dok su Cirith Ungol rekli da bi bez vas bili tek jedan obični heavy metal bend.
Plus to što imate nebrojene nagrade kao što je Nebula, Saturn. Član ste The Science Fiction Hall of Famea.
Koja je za vas kao umjetnika i slikara najveća nagrada i priznanje?

MW: Ajme meni, to je zeznuto pitanje. Postoji mnogo načina da se odgovori na to pitanje i sam se često uhvatim kako u raznim situacijama drugačije odgovaram na njega.

Što se tiče naslovnica knjiga, pohvale autora ima najveću težinu, zar ne mislite tako?
Ako sam pisac smatra da je moja slika vjerna interpretacija knjige, tko još može nešto reći?

U situaciji, u galeriji, pa, dovoljno je da se jednoj osobi – kupcu – svidi slika i osjećam se uspješno

Što se tiče nagrada, uvijek sam smatrao da ih je bolje osvajati nego ne osvajati.
Nažalost, dok je dobrodošla afirmacija, biti tako priznat, dobivanje nagrada ne čini toliku razliku u mom životu na dnevnoj osnovi. One ne olakšavaju izradu iduće slike ili ne ispravljaju moje greške i nepreciznosti. Zapravo je obrnuto; ne mogu ne primijetiti da su očekivanja (kako ona klijenata, tako i ona obožavatelja) viša i kada vidim bolji rad drugog umjetnika osjećam se kao lažov.
Ovo se često događa, iako mnogi dobitnici nagrada skrivaju tu činjenicu. Čak i umjetnici koje smatram vrhuncem svojeg područja (Stanley Kubrick i Norman Rockwell mi prvi padaju na um), su bili žrtve vlastite nesigurnosti i sumnje u sebe i propitkivali su vlastitu priznatost.

HB: Jeste li kao slikar ikada surađivali na drugim projektima kao što su animirani filmovi ili video igre?
Bismo li mogli očekivati nešto novo?

MW: Tijekom godina sam radio na raznim projektima van naslovnica knjiga. Osim covera albuma koje si spomenuo, napravio sam konceptualni rad za tvornicu igračaka, radio na nekoliko filmova i surađivao na dječjoj verziji romana Little Fuzzy, itd. Ali općenito sam solitarna osoba i ne tražim kolaborativni rad ako mogu sam; kao što se kaže, imam vlastitu ribu za pofrigati.
U mojim godinama smatram da nemam vremena da me nešto odvlači od slikanja tema i poruka koje su date meni da ih pretvorim u stvarnost.

HB: Imate vrlo dugu karijeru, nekih 50 godina.
Što biste kao iskusni umjetnik savjetovali nekome tko je tek počeo karijeru u umjetnosti?

MW: Čekaj malo! Neću još biti za nekih za 6 godina u 50 godina u ovoj branši!

Jednostavno, rekao bi: marljivo radi i ostani predan svojoj viziji. Ne trati vrijeme imitirajući tuđe radove: radi ono što samo ti možeš. Postoji samo jedna osoba koja je živjela tvoj život, a to si ti. Tvoj posao je da kreiraš rad koji ti i samo ti možeš napraviti.

Pojedinac treba vježbati dok ne postane dobar, kao ono što vidi da se već radi u tom području. Zbog toga što si novak, tvoja postignuća će biti manja i jednom kad si unutra, postaj bolji sve dok nisi toliko dobar da te se smatra nezamjenjivim – onda možeš podignuti svoju cijenu.
To je jednostavno to.

Ali uspjeh može donijeti i druge probleme: možeš previše raditi. Ako prihvatiš svaki zadatak koji ti se nudi, možeš izgorjeti u začuđujuće malo vremena.
Budi svjestan da jednom kada uspiješ na nekom određenom području ili izgledu, tvoji klijenti će htjeti još.
Može nastupiti očajnička dosada koja je smrt kreativnosti. To je kao type-castanje glumaca.

Ilustracija je kao svaka druga grana umjetnosti – postoji sistem zvijezda – i vrhovne zvijezde zarađuju više nego oni na dnu.
Ovo natjecanje i naprezanje nekima može biti naporno.

HB: Koje su prednosti i mane rada ilustratora?

MW: Prva stvar koja mi pada na pamet što se tiče pozitivne perspektive je biti plaćen za rad koji bi svejedno rado napravio. S druge strane, postoje negativne strane svakog zanata, i mnogi koji rade u freelance ilustriranju su žrtve toga: nemaju zdravstveno osiguranje, penziju itd., bez da potroše ogromne svote kako bi pokrili sve svoje osnove.

Periodi su dugi, često bez stalnog dohotka, moguće su stalne svađe kako bi se bivalo plaćen i branjenjem vlastitog rada protiv plagijatora i ukradenih prava.

Iako se ublažilo u zadnje vrijeme, odavno je nestalo poštovanje za ilustraciju u usporedbi s galerijom i takozvanom „finom umjetnošću“.
Naposljetku, većina samozaposlenih ilustratora treba konstantno tražiti novi posao. Rijetko je da pojedinac ima relativno stalnu zaposlenost i treba se planirati sukladno tomu.

Bio sam jako sretan što, kad sam počeo raditi 1974., nisam nikada bio bez zadatka, i obično sam bio rezerviran unaprijed bar godinu dana.

HB: Znanstvena fantastika je izvršila veliki utjecaj na svijet današnjice.
Što vama kao obožavatelju i priznatom umjetniku znači znanstvena fantastika?

MW: Naravno da je SF postala „mainstream“, ali pitam se da li je imala puno utjecaja osim što je služila kao diverzija i bijeg u masovnim medijima.
Ono što mogu reći, većina ljudi vjeruje da ako ne možemo imati hoverboardove i male interplanetarne letjelice kao što su X-wing fighteri, nisu više toliko zainteresirani, pogotovo ako nema veze s njihovim životima ili stvarnošću.

Odrastao sam u vremenu kada su progresivne ideje bile u modi i kada je čovječanstvo naizgled bilo na kraju završavanja društvenih nejednakosti i posezalo za zvijezdama.
Većinu moje mladosti sam imao jako pozitivan i optimističan pogled na dugoročnu budućnost čovječanstva (pretpostavljeno da izbjegnemo nuklearni holokaust), unatoč negativnim političkim sukobima i reakcionizmom konzervatizma.

U 70-ima se činilo su podrška i entuzijazam za svemirski program opali, a brzina progresivnog napretka – da ne spominjemo pažnja na znanost u cjelini – je izgubila na popularnosti kod velikog postotka javnosti.
U isto vrijeme, onovremene pretpostavke za našu kolektivnu budućnost su se dramatično srozale (ovisno koga čitate), zamagljujući moje nade u bolje sutra.
Svjedočili smo znatnom porastu distopijskih scenarija za našu budućnost, a Star Trek fantazije su se počele činiti naivnima i loše informiranima.

Naposljetku, osjećam presuđujući pesimizam što se tiče nadolazećih događaja i jedva smognem srca da čitam SF koji me toliko uzbuđivao kad sam bio mladić.
Jedino mogu zaključiti da što su događaji manji i krize veće biti će sve manje apetita za futurističke scenarije, tako da nisam optimističan što se tiče SF.

HB: Koji su vam najdraži autori znanstvene fantastike?

MW: Teško mi je to odlučiti, budući da rijetko čitam SF ovih dana. Imena koja mi padaju na pamet nisu vrlo suvremena, što odražava koliko malo uspijevam pratiti SF današnjice.
Bilo kako bilo, moj roster bez nekog posebnog redoslijeda bi uključivao Isaaca Asimova, Andyja Weira, Neala Stephensona, Stephena Kinga, Connieja Willisa, Johna Scalzija, CJ Cherryhja, Michaela Chabona, Franka Herberta, Johna Wyndhama, Roberta Silverberga, Arthura C. Clarkea, Rogera Zelaznyja, Joan Vinge, Mikea Resnicka i još druge kojih se ne mogu sjetiti.

HB: Za kraj, recite nam nešto o svojim budućim planovima, novim projektima.
Hoćete li napraviti još jednu sliku Elrica?

MW: Od 1980-ih sam bio, zbog manjka izraza, „posjećen“ od strane vizualnih tema i ideja za koje osjećam da mi dolaze s razlogom: one su slike koje trebam uraditi.
Od 1988. sam uspio zagrepsti površinu neke od tih tema, ali imam još toliko rada kojeg bi trebao napraviti.
Svaki put kada prihvatim zahtjev za ilustraciju moj datum početka za novi rad na tim drugim slikama se ponovno pomiče; tako da što više starim osjećam povećan osjećaj hitnosti da izbacim sve ostalo i bavim se tim radovima, radovima koji čekaju da ih realiziram.
Dakle, moja trenutna politika je da odradim neke od tih radova što ranije mogu. Dalje od toga, ne mogu reći. Mislim da bi to bilo dovoljno za bavljenje ostatak mog života.

U međuvremenu, međutim, volim se vraćati na starije teme i povremeno – kada me raspoloženje ponuka – volim proizvesti skromno Elric ili Dark Tower djelo, čisto iz zabave.
Dio moje umjetničke duše će uvijek biti u prostoru F/SF umjetnosti, što je razlog zašto mi je toliko teško reći ne unosnom i zanimljivom ilustracijskom zadatku kada mi se ponudi.

HB: Budući da volite antičke ruševine, bi li ikada svratili u Solin?

MW: Ako uzmognem, da.


  • Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
    Hvala!
na vrh
error: Sadržaj zaštićen !!