Preminuo je Allan Holdsworth!
Teško je Allana obuhvatiti u par rečenica, pa makar one bile neka vrst nekrologa. Ovaj je čovjek toliko zadužio muziku prošlog i ovog stoljeća, da mu je još za života trebao biti dignut spomenik. Ipak, širokim masama, a pogotovo današnjima, Allan je ostao nepoznat. Iz jednostavnog razloga, uvijek je radio u sjeni i bez pompe.
Svoju je jednostavnost pretočio u životni moto, ali s druge strane, svoj je pristup muzici obogatio toliko kompleksnim formama, da je tokom vremena postao uzor ne samo jedne generacije gitarista. Dovoljno je spomenuti da su ga za direktan uzor naveli Eddie Van Halen, Joe Satriani, Greg Howe, Shawn Lane, Richie Kotzen, John Petrucci, Alex Lifeson, Kurt Rosenwinkel, Yngwie Malmsteen, Michael Romeo i Tom Morello, dok je Frank Zappa za njega rekao da je “one of the most interesting guys on guitar on the planet“.
Kad sagledamo samo ta imena i njihovo značenje za muziku u proteklom razdoblju onda postaje jasno koliko je Allan Holdsworth bio velik. Utjecaj o kojem govorim je gradio kako kroz muziku matičnih grupa s kojima je nastupao i snimao, tako i sa solo albumima.
Lista grupa u kojima je svirao je u najmanju ruku imrpesivna. Počeo je s grupom Igginbottom i s njima snimo nekada zaboravljen, danas kritički ocjenjen album “Igginbottom’s Wrench”. Potom se pridružuje Ian Carru i njegovo sastavu Nucleus i snima album “Belladonna” (1972. godina).
Iz fuzijskih voda odlazi u progresivne i s grupom Tempest snima istoimeni album. Kompilacija je naknadno izdana (“Under the Blossom: The Anthology”).
Možda najplodnije razdoblje svog kreativnog angažmana doživljava s grupom Soft Machine, s kojima snima dva albuma, briljantni “Bundles” i “Land of Cockayne”.
Ponovo se vraća u jazz/fuzijske vode i postaje član nove inkarnacije sastava Lifetime, Tony Williamsa. I s njima snima dva albuma, “Believe It” i “Million Dollar Legs”.
Svoje zvjezdane trenutke na komercijalnom planu doživljava kao član grupe Gong, odnosno njegove inkarnacije Pierre Moerlen’s Gong. S njima snima dva albuma, koji dan danas visoko kotiraju u progresivnom miljeu, “Gazeuse!” i “Expresso II”.
Krajem sedamdesetih se pridružuje zvijezdi fuzije, violinisti Jean-Luc Pontyu i s njime snima tri vrhunska albuma “Enigmatic Ocean”, “Individual Choice”, te naknadno izdan “The Atacama Experience”.
Kako su progresivni krugovi veoma uski, upoznaje Bill Bruforda i s njegovim sastavom snima dva albuma “Feels Good to Me” i “One of a Kind”, a diskografska kuća naknadno izdaje kompilaciju, “Master Strokes: 1978–1985”
Poznanstvo s Brufordom ga je odvelo pod svijetla velikih reflektora te napokon doživljava i medijsku eksponiranost. Član je super grupe UK, s kojima snima visoko rangirani debut istog naziva. Nažalost, zbog umjetničkih mimoilaženja, napušta UK i na čuđenje pridružuje se grupi Krokus kao gost na albumu “Change of Address”.
Ubrzo se vraća ponovo u jazz i sa Stanley Clarkeom snima album (“If This Bass Could Only Talk”)
U novo stoljeće ulazi s Chad Wackermanom s kojim snima tri albuma “Forty Reasons”, “The View” i “Dreams Nightmares and Improvisations”.
Još jedan od neočekivanih izleta Alana Holdsworth je bila suradnja sa sastavom Level 42, Derek Sherinianom i K², s kojima snima albume, koji su ipak otklonjeni od miljea u kojem se kretao.
Pored sve ove kronologije suradnje i članstva, Allan Holdsworth je sinimo i 12 solo albuma!
Alan Holdsworth je posjedovao svoj, specifičan stil sviranja gitare koji je kao i mnogo toga u umjetnosti, nastao slučajno. Naime njegova prva ljubav je bio saksofon. Kako nije imao novca za kupovinu saksofona, a žarko ga je želio, svoje je viđenje sviranja saksofona jednostavno kopirao na gitaru. I ne bivajući svjestan, time je stvorio još jedan osebujan stil sviranja koji mu je bio zaštitni znak cijelog života. Pa i onda kad je kao pionir upotrebe elektronike u muzici svirao synthesizer (SynthAxe).
Stoga na kraju svega ne čudi kompliment koji mu je udijelio Robben Ford kad je jednom izjavio, “I think Allan Holdsworth is the John Coltrane of the guitar. I don’t think anyone can do as much with the guitar as Allan Holdsworth can”
Nije baš lako svako malo pisati nekrologe i posvete, pa i osvrte kad netko veliki otiđe. Nažalost, biologija radi svoje i prije ili kasnije, svi će doći na red. Ali svaki put, ma baš svaki put, kad netko veliki otiđe, a pogotovo kad otiđe neki samozatajni genijalac kakav je i Allan bio, nametne se pitanje, pa zašto baš on?!
Odgovora nema, ali zato muzika ostaje!
To je u stvari ono što su ovi umjetnici željeli prenijeti cijelog života, poruku koju samo muzika može prenijeti.
Da li treba objašnjavati koju?
R.I.P. Canterbury Man!
