Uvik mi je drago vidjet Ivanku, od milja Mazurkijevičku. Osjećam da smo iz istog plemena, onoga koji šuti kada nema šta pametna za reći, ali rado izvali koju glupost, onako za balans u životu. Vidim je kao neiživljenu djevojčicu koja pleše na kiši, duboko pati na nepravdu, ali isto ima svoju komfor zonu i pokušava se zaštititi da brzo ne izgori.
Svojom naivnom razigranošću vješto skriva činjenicu da nikada nije i neće biti potpuna sretna, ali to i prihvaća kao sudbu kletu svih nas koji se preispitujemo na svakom drugom koraku.
Nisam joj čitao natalnu kartu već slušao šta pjeva, gledao šta izvodi i čitao šta piše na fejsu u ovih nekoliko godina koliko sam joj prijatelj iz prikrajka. Onaj sam lik kojeg ima na listi, ali ne zna zašto, a još nisam kandidat za blok upadicama u inbox i čestim komentarima.
Bile su to lude devedesete kada sam bio ovisnik o MTV-u koji mi je bio prozor u svijet, jer je moj vlastiti bio opterećen ratom, manjkom samopouzdanja, očajničkom poezijom i kroničnom nejebicom.
Tamo negdje oko 1996. je MTV nestao s mog popisa kanala i tada sam počeo primjećivati i domaću scenu. Majke, Hladno Pivo, Let 3, Kojoti, Pipsi, Daleka Obala… I onda kao iz vedrog neba čujem i vidim video spot Stampedo, nešto totalno blesavo, čudno, ludo i drugačije. I dalje sam zbunjen onim dijalogom usred pjesme.
Ivanka je tada ušla u moj život i više nikada nije izašla.
Svako malo bi je sretao na ekranu ili radiju gdje bi njen gostujući glas pjesmu učinio hitom.
Najviše što sam joj se približio bilo je na koncertu u Quasimoda prije mnogo godina kada su nam se pogledi susreli na 5 milisekundi. Čak sekund duže sam izdržao na koncertu u Jude, zadnjem službenom toga kluba. Koliko joj je naš susret značio pokazala je kada je otišla za onu bitangu, svima znanu.
Skupio sam komadiće od srca, progutao ponos i pljuvačku koju sam planirao parkirati na njegovom licu tijekom njihovog zajedničkog koncerta prošle godine u Hrvatskom Domu. Krenuo sam pisati osvrt na taj događaj, ali tipkovnica mi je blokirala od poplave nakapanih suza. Da li imam želje i snage opet je vidjeti izbliza razmišljao sam nepunih 30 sekunda.
Jer ipak nije došla s njim, već sa bendom kojeg sam nekad volio, a očekujem ih u novoj formi kabarea. Pa da, ona je uvik i izgledala ko naša Liza Minelli. I sada je dovoljno velika da njeno ime mora ići prije Stampeda, da ne bude zabune tko je glavna zvijezda.
Ali tu su i neizostavni, vječno čupavi Stanko Kovačić na basu i čelu, Nikola Crnković na bubnju i Danijel Šuljić na akustičnoj gitari i klaviru.
Koliko su ostarjeli i oni, a i mi kao publika dovoljno govori da je svima savršeno odgovarao kino termin od 20 sati.
Možda je i bilo još par slobodnih mjesta, ali dvorana je bila sjajno ispunjena s obzirom na cijenu karte od 18 eura.
Više je novaca za kulturna dešavanja ostalo u budžetu nakon bojkota trgovina ovaj petak.
U crnoj haljini na nekoliko katova resica dobro raspoložena, Ivanka nas je uvela u večer s pjesmama ‘Disco, disco’, ‘Energija’, ‘Tarzan’ i ‘Plaža snova’ s kojom sam sinoć legao i jutros se probudio uz neizdrživi ‘loop’, ponavljajući refren kao na pokvarenoj ploči. Uououou di me na plažu snova.
Znanost kaže da se to dešava kada mozak pokušava nastaviti pjesmu za koju ne zna tekst do kraja. A meni je zapela već na samoglasnicima i niti google niti umjetna inteligencija mi nije uspjela dešifrirati taj refren koji slušam već pola života.
Tek grubo naslanjanje zvučnika na desno uho mi je dalo odgovor na misteriju. Nije uououo već Voooooooooooodi me na plažu snova.
Svakako bi bilo dobro u opisu spota na YouTubu napisati i tekst.
Jer bilo me sram pitati ekipu znaju li oni.
Stampedo kao da je rođen na Jamajci ili makar Braču, a ne u podrumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jer su im pjesme često sa okusom vina, mirisom borova, začinjeno solju i maslinovim uljem. Klape su na aparatima, mogu se slobodno ugasiti.
Ali ima tu i snijega kao u istoimenoj pjesmi kojeg nam je donio stari član benda gitarista Dalibor Zovko, meni osobno najpoznatiji kao Dale, splitski David Byrne, maestro ‘soundtracka’ ljetnih večeri na splitskom Peristilu.
Da nije sjedila, publika bi se rasplesala s ‘Ta jadranska sol meni nanosi bol, jer ti ćeš na Brač, a ja ću u Bol’. Zato što se sol i bol ne rimuje s Hvarom kao što je on rimuje s Goranom Barom.
Na sceni joj se za tu pjesmu u duetu pridružila glumica Anamarija Veselčić.
Nitko nije ostao hladan kao špricer dok je istoimena pjesma prolazila kroz uši, a izlazila na glasnice mnogobrojne, pretežno ženske publike.
Jedna od onih stvari koju Ivanka učini hitom samim joj dolaskom u goste je ‘Maslina’ koju u originalu pjeva s Milom Kekinom.
‘Samo zvijezde znaju to’ otpjevala je s mladom, vrckastom i visokom Petrom, glumicom iz obližnjeg nam kazališta. Prezime nisam uhvatio.
Da mi itko drugi pjeva tako romantično i patetične pjesme kao ‘Pored tebe je najbolje’ mirne duše bih napustio prostor, ali Ivanki sve opraštam dok u sebi duboko maštam da se obraća samo meni.
Ipak mi se više sviđa ona njihova rana pankersko hipi funky faza s pjesmama ‘Fatamorgana’ i ‘Stampedo’ s kojom su zaključili koncert.
Kako su brzo sišli s bine tako su se još brže i vratili, da ne bi slučajno netko otišao doma ako odugovlače dok gromoglasni pljesak jenjava.
Zgodno su se sa publikom poigrali aranžmanom pjesme ‘17 ti je godina tek’ od Prljavaca, original ‘Sedamnaestogodišnjoj’ od Ive Robića povećavajući godine za desetljeća. A bazovita je bila i obrada ‘Que Sera Sera, whatever will be, will be…’ od Doris Day.
‘Zašto protiv svoje volje da budem djevica kad je dolje bolje, kad je dole akcija’ je himna djevojačkog buntovništva koja će našu Mazurkijevičku pratiti sve dok je se i zadnji čovjek na planeti bude sjećao.
Završio je koncert ili kabare.
Nećemo se lagati, tanka je linija između kabarea i običnog koncerta. A pamflet koji smo dobili na ulazu sa širokim opisom riječi kabare u nadi da nam razjasni tu riječ je previsoko digao ljestvicu očekivanja. Možda bi bili sretniji da smo se našli u zadimljenoj podrumskoj kafani uz treći bokal crnog vina, dok Ivanka pleše među stolove i sjeda sretnicima u krilo.
Realnost je da smo u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića koja vrši prohibiciju alkohola i duvana.
Lijepo je bilo, akustično, veselo, ponekad sjetno i opušteno.
Ivanka ima sjajan glas, uvijek simpatičan stav i stas, dok je bend bio na razini, iako za moj ukus mogao je biti malo i življi, da ne kažem teatralniji.
Adios Amor, sad moram poć.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
autorica svih fotografija: Jelena Rogošić / MLP-U
