Nakon katastrofalne prodaje prvog albuma „The Velvet Underground & Nico“, grupa The Velvet Underground nastavlja kao da se nije ništa dogodilo, poglavito jer su imali kultni status u umjetničkim krugovima.
To im je zagarantiralo članstvo u “Tvornici“, ali i činjenica da ih je pod svoje uzeo Andy Warhol, koji je im je bio manager i producent i nadasve, kreirao je jedan od največih omota albuma u povijesti moderne muzike.
Bend nastavlja s nastupima, na kojima uglavnom istražuje slobodnu formu i improvizaciju na kosturu kompozicija s albuma, ali i novih.
Prije ulaska u studio za snimanje nasljednika, Lou Reed otpušta Andy Warhola, (i dakako Nico, koju je Andy doveo i „prisilio“ grupu da je prihvati), okrivljujući ga za mnogo toga, iako, pošteno gledano, za malo što ga je mogao optužiti. Njegova je najveća krivica bila što je bio ispred vremena, kao i album kojeg je bio mentor.
The Velvet Underground – “White Light / White Heat”
No, bilo je tako i Velvet Underground ulazi u studio i snima nasljednika „White Light/White Heat“. Angažiraju Stevea Sesnicka kao menadžera i Toma Wilsona kao producenta (Tom je na prvom albumu bio angažiran kao tehničar).
Grupa je željela u studiju uhvatiti trenutke kojima su se okitili na pozornici, kad su u jamovima kreirali skoro pa nove kompozicije. Nažalost, to se nije dogodilo, jer album koji je nastao u studiju je pokazao da su nade i nastojanja bili jedno, a rezultat nešto sasvim drugo.
Dakako, nitko nije bio zadovoljan rezultatom, te John Cale uskoro odlazi i počinje solo karijeru kao umjetnik, ali i kao producent.
Iako je bio otpušten, Andy Warhol dizajnira omot albuma, koji možda i nije na nivou prvoga, ali ne manje intrigantan.
The Velvet Underground – “Sister Ray”
I sad priča poprima dobro znani obrtat.
Protokom vremena prvi album polako stječe današnji status i za njim, ne daleko od njega, korača i nasljednik.
Bivajući opisan kao plod eksperimentalnog rocka koji u sebi nosi noise rock i proto punk, te naposljetku art rock, „White Light/White Heat“ svojim postojanje vrši ogroman utjecaj na nadolazeću scenu, te time neminovno dolazi na liste značajnih albuma epohe.
Tako ga, npr. Rolling Stone magazin smješta na #272. mjesto najvećih albuma svih vremena, što je, moramo priznati, i te kako veliko priznanje albumu s kojim nitko nije bio zadovoljan i koji nije uspio ispuniti očekivanja kreatora.
Na drugu pak stranu, kompozicija “Sister Ray”, u trajanju od 17 minuta, što je u tom trenutku bila najduža kompozicija otisnuta na vinilu („In-A-Gadda-Da-Vida“ je slijedila šest mjeseci nakon nje!), postaje zaštitni znak grupe i svjetionik mnogima u nepregledna polja eksperimentiranja sa zvukom.
A što se komercijalne strane tiče, koliko god se prethodnik loše prodavao, nasljednik ga je prošišao u negativnom saldu!
I za kraj, kurioziteta radi, album „White Light/White Heat“ se u UK ponovo izdaje 1974. godine s drugačijim omotom, koje grupa nije odobrila i pod imenom „Archetypes“
The Velvet Underground – “White Light / White Heat” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
