Nakon što su se prvijencem “Fine Young Cannibals” dobrano okrenuli svjetla medijskih i drugih reflektora na sebe, te pobrali sve što su mogli s velikim hitom “Johnny Come Home”, grupa Fine Young Cannibals ulazi u svojevrsnu hibernaciju, barem što se grupnog studijskog vremena tiče.
Naime, ohrabreni i potaknuti uspjehom prvog albuma, članovi grupe se posvećuju svaki svojim hobijima/afinitetima i rijetko se sastaju da bi nešto konkretno napravili.
Konkretnije rečeno, Roland Gift, vokal, je krenuo u glumačku karijeru. Sreća ga je jednostavno htjela, jer je snimio par zapaženih filmova (‘Sammy and Rosie Get Laid’, ‘Scandal’), te je uz povremene nastupe po lokalnim pozornicama lijepo provodio vrijeme do ulaska u studio za kreaciju nasljednika uspješnog prvijenca.
Za to vrijeme ostatak benda, David Steele i Andy Cox, osnivaju “side project”, duo Two Men, a Drum Machine and a Trumpet’, s kojim eksploatiraju techno koji tada nisu mogli realizirati unutar okvira izričaja matične grupe.
Iako neambiciozno zamišljen, projekt dobiva komercijalnu dimenziju u obliku singlice “Tired of Getting Pushed Around”, izdane na maloj, vlastitoj etiketi, te dospijeva na UK top listu i to na #18. mjesto.
Ipak, Fine Young Cannibals su se ubrzo nakon toga ponovno okupili kako bi usredotočili svoju pozornost na pisanje i snimanje albuma “The Raw & the Cooked”.
Fine Young Cannibals – “She Drives Me Crazy”
Sam nastanak albuma bio je “very hectic”, najblaže rečeno, jer…
Kad je grupa ušla u studio, snimili su četiri pjesme, u svom stilu, soul orijentirane. I ne gubeći vrijeme, diskografska kuća ih ustupa kao soundtrack za film ‘Tin Men’.
Kad je album već bio napola snimljen, u studio dolazi novi producent, David Z, kako bi producirao ostatak albuma. Već u tom trenutku je konflikt bio na pomolu, jer je diskografska kuća koja je dovela novog producenta željela da bend nastavi utabanom stazom, dakako, snivajući škude koji će se slijevati na bankovne račune, dok je bend želio krenuti dalje s eksperimentom.
Na sreću, našlo se neko kompromisno rješenje, te je na kraju album ipak bio eklektički orijentiran spram utabanog izričaja benda, ali ga i nije baš sasvim napuštao.
Tako smo dobili album koji je bio mješavina očekivanog izričaja s prvijenca, eksperimentiranja s elektronikom i, dakako, dance ugođaja. Pomalo konfuzna konstatacija, ali koja je u stvarnosti proradila.
I proradila je, monstruozno, možda daleko bolje nego što su kreatori imali u svojim najluđim snovima.
Po izlasku albuma “The Raw & the Cooked” na tržište se lansira ne manje nego pet singlica koje ravnomjerno utiru put albumu prema vrhovima top lista, a kao rezultat imamo prvo mjesto na Billboardu, prvo mjesto u UK, prvo mjesto, Kanada, Australija, Austrija, …, niz je neprekidan.
Shodno pozicijama na top listama, brojke vezane za ovaj album su isto tako impresivne; u prvim mjesecima života prodao se u tri milijuna primjeraka, noseći mješavinu Motown soula, rocka, funka, britanskog beata i popa u nebesa.
A kako i ne bi, kad album “The Raw & the Cooked” donosi izričaj, u biti pop koji je de facto bio ispred svog vremena. I ne samo to, album nije egzistirao samo kao kolekcija pjesama, tijekom vremena se profilirao kao jedinstveno djelo koje je uspjelo stvoriti vlastiti, prepoznatljiv svijet glazbe.
Fine Young Cannibals – “Good Thing”
Sam naziv albuma potječe iz istoimene knjige (‘Le Cru et le Cuit’ ), francuskog antropologa Claudea Lévi-Straussa. Aluzija je jasna, umjetnički pristup, spoj sirovog, R&B-a i soula, s poliranom, sintetičkom produkcijom i pop senzibilitetom.
Bilo namjerno ili ne, a vjerojatnije ovo drugo, Fine Young Cannibals na ovom albumu pronalaze neku konačnu verziju svog izričaja i bilo je pitanje trenutka odnosno vremena kad će se evolucija nastaviti i donijeti bend na nekim novim visinama.
I tu se umiješala sudbina, odnosno pohlepa, odnosno neznanje pomiješano s glupošću.
Naime, kad je diskografska kuća uvidjela o kojim se tiražama (čitaj – lovi) radi, počela je uvjetovati grupi da sljedeći album mora biti još bolji, komercijalno uspješniji, kao da se radi o nekoj traci za proizvodnju konzervi, a ne o umjetničkom procesu.
Neiskustvo u velikim projektima, a diskografska kuća I.R.S. ga definitivno nije imala, i forsiranje glupog narativa, dovelo je do pada zainteresiranosti članova benda za kreaciju ikakvog nastavka, a pogotovo ne pod direktivom i pritiskom diskografske kuće koja u biti nije imala pojma da kopa jamu u koju će sama upasti gubitkom velikog potencijala, kako komercijalnog, tako i kreativnog.
Da apsurd bude veći, pobrinula se baš diskografska kuća, koja je, uvidjevši da unutar godinu dana od izlaska albuma neće dobiti novi, na svoju ruku uzela kompozicije s albuma “The Raw & the Cooked”, angažirala DJ-eve iz okruženja i lansirala album “The Raw & the Remix”, koji je, ispao posljednje izdanje grupe, iako ona s njime nije imala nikakve veze.
I tako je završila jedna priča o bendu koji je mogao napraviti puno, napravio naravno dovoljno, ali ni blizu ispunjenja potencijala kojim je raspolagao, i to isključivo zbog pohlepe i neznanja matične diskografske kuće.
Dobro poznata priča!
Fine Young Cannibals – “The Raw & the Cooked” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
