Nakon urnebesnog četvrtka na koji bi se vrlo lako mogao naviknuti, program u petak je započinjao malo nježnije i sporije.
U 19 sati na Tvrđavi Sveti Mihovil s Tai Paz, i talijansko argentinskim umjetnikom te, njegovim sunarodnjakom Renato di Amico, te Kids from the sky, hrvatskim pop duo.
Sve sam ih lijepo odslušao s terase svog apartmana jer sam odlučio malo odmoriti nakon cilog jutra pisanja osvrta za prvi dan. Da sam frajer napisa bi osvrt o njima samo na temelju što sam čuo do doli. Malo metafore, malo onomatopeja, malo vica i eto me, bolji sam od Zlatka Galla. Samo što ovdi program nije tako predvidiv kao koncert Gibbonija.
Pikirao sam obavezan dolazak na Het Hat club u kući Arsena, umjesto naših dosadnjakovića Svemirko i nisam pogriješio.
Dovoljno je bilo vidjeti scenu s dječjim biciklom u sredini i ćelavog dugokosca s kapicom i violinom za kojeg sam se mislio jeli došao s plaže ili gej parade.
Bas, bubanj, gitara, harmonika, violina, saksofon. Postoji li išta drugo i zašto?
Ali znao sam što nas čeka, na ovi bend sam se pripremio, žrtvovao uvik vridni faktor iznenađenja.
Prvo je i meni i njima bilo čudno da je podij prazan i da moraju svirat pred stolicama, ko u kinu. Ali moglo bi se reći da je izazov prihvaćen, challenge accepted.
Čim je harmonika zajašila dobro poznati istočnjački val odmah su čaše poletjele u zrak, a sve dotadašnje inhibicije otišle u toalet di im je i misto. Teško je spojiti harmoniku i violinu, a da to ne zvuči narodno i veselo. Saksofon je pokušao to za kamuflirati u jazz, ali bezuspješno.
Ja, bolan, raja traže veselo
Tko će slušati tuđu muku?
Nije nas bilo puno, ali samo dvoje je potrebno da se započne vlakić, samo dvoje u startu zagrljenih da se zapleše kolo uz neprekidno skakutanje s obe noge ko hodanje po žeravici. Dođe tako nekako čoviku normalno sve ono čega se grozi na svadbama i srami na snimkama.
Ja i Vanja smo debatirali kako je nemoguće da će ona dječja bicikla se provozati, jer za uvatit pedale tribaš skratit noge za pola metra.
Ali nije smetalo to našem junaku da je zajaši gurajući se nogama o pod.
I čim se vratio na binu biciklu su mu ukrali, jer je nije dobro vezao, zajašili su je onda i ostali.
Sve je izgledalo dopušteno, samo ne sjediti, ali bilo je i tih koji su uporno prkosili izazovima sreće. Koliko visok zid moraš imat isprid sebe, maglu oko očiju, koliko opravdanja, generaliziranja, osuđivanja ili samo kronične boli u leđima da na ovakvu glazbu ostaneš nepokretan?
Mene jedino koči da takvoj osobi ako je poznam ne izgledam ko idiot, ali s obzirom na to da smo svi idioti ispod kože, čemu glumit suprotno.
Život se krije iza granice komfora ionako.
Dio atmosfere možete vidjeti na mom kanalu i shortsima, ovdi i ovdi.
Mađari su došli u Šibenik da nam pokažu kako se veseli, pa se mislim šta mi imamo da izvezemo u svit od svoje narodne glazbe,a da je veselo? Zagorske popevke, dalmatinske klape, dubrovačke trubadure?
Ja bi samo Gustafima odobrio putovnicu.
Kada sam ovo doživio mogao sam slobodno završiti noć s osmijehom na ustima, ali valjalo je poći dalje i uhvatiti Švedski bend Fauna koji je tada već počeo ispod tribina Tvrđave Mihovil.
Pješke triba oko 15 minuti do gori, a vrime je u ovom slučaju bila najvridnija valuta pa sam potražio Uber preko aplikacije i pristojno vozača metalik narančaste Dacie Duster pitao koliko nas može primiti. Kaže 4, eventualno 5, ja sam odmah sio do njega, a ostatak veselih idiota, ravnopravno po spolu 2+2 se rasporedio zada. To je bila najkraća i najopuštenija taxi vožnja isprekidana sa smijehom, te mojim iznvinjavanjem što nas je toliko i zahvaljivanjem što mu to ne smeta. Manča i petica za ocjenu su bili zagarantirani.
Penjemo se uzaskale, kad tamo pravi techno parti, samo bez DJ-a.
Mlada ekipa koja udara ritam na perkusijama, bongosima, s dvije gitare, basom i nešto malo elektronike.
Kakva pametna odluka što smo uhvatili odma taxi i čak zavrtili špinu na mjehuru da ne propustimo ni momenat. Ovi koji su nas dočekali ne znaju koliko nam je dobro bilo do tada, a ove šta smo doli ostavili ne znaju koliko još bolje može biti, uz malo dobre organizacije.
Fauna je Švedski bend iz Göteborga kojeg posjetim samo da uvatim brod do Danske i Frederikshavna di je tradicionalno najbolji europski blues festival.
U modi je očito čvrsto držati primitivni afrički ritam na koji onda zasjedne gitara, to su savršeno noć prije činili Maquina, sada oni, a sljedeći nas čekaju profesori u tome, domaće snage ABOP.
Ali tu se pokrala prva veća greška festivala, istovremeno kada je krećao Abop, u Azimuta su počinjali sjajni domaći stonerski trojac Them Moose Rush. Tu ni jedan Uber ne bi pomogao, pa ni teleportacija, jedino bifurkacija, kada se jedna struktura račva u dvije. Morao sam birati, rokenrol mi je doručak, ručak i večera, ali ABOP je desert ili rakija koja prisiče pive. To je događaj maksimalno jednom godišnje, da je češće bio bi rejver, a ne roker.
Temperatura se na tvrđavi naglo spustila, zapuhala je lagana bura, taman da mi kosu rasprši u svim smjerovima kao da sam u svom Žući kabrioletu (prodaje se, ako kog zanima).
Volim ovakav bend nekome pokazat ko ništa slično nije vidio, doživio pa ni očekivao, a srećom takvih osoba se uvik nađe, ali sve ih je manje.
Abop momci imaju naviku da kad završe neku pismu dignu se sa stolaca te slavodobitno dignu ruke, nekad i prošetaju, što me odmah uplaši da je kraj, ali vruća je stolica bubnjara Abopa, a bis kao bis ne postoji na Ship festivalu.
Vrime je ograničeno, i nema traženja repeta. 40 minute apsolutne techno rok pucačine je prošlo brzo kao da sam na PlayStationu. Sjedneš u 10 uri, pogledaš za pola sata mobitel, ono 4 ujutro. A ni popišat se nisam stigao.
Tako je bilo za ovaj nevjerojatan trojac, Het Hat Club, Fauna i Abop.
Nastavak u Azimuta se onda učinio kao odrađivanje posla, 2 para blizanaca iz UK benda Morn i češki punk rokeri Beach Bum. Za prvi pamtim komentar s You Tuba: Tražio sam Korn, upisao greškom Morn i to mi je najdraži tipfeler u životu.
Ja sam isto tako, za zbog ovog teksta u guglu išao upisati Morn, pa upisao Porn.
I sad nemam šta da kažem o njima osim ove gole slike.
Beach Bum me privukao jer je na vokalu mlada introvertirana plavuša, koja je pucala sa ženskom energijom okružena testosteronima.
Ipak i ovu noć sam rezervirao si kauč pored šanka i tu me možete pronaći i večeras.
Svo ovo vrime na zelenom stejđu isprid Azimuta nastupaju dj, rap, hip hop sastavi za onu ekipu koja je klaustrofobična i ne želi ulaziti u bivši bunar već cuga na štekatu, šanku ili livadi.
Taj program cijenim, ali obično propustim. A da ne spominjem program u tunelu do ranog jutra.
Večeras treća i zadnja noć službenog programa, 13 sastava i izvođača na 3 bine, plus spomenuti Green i Tunel.
Osjećam se ko dite u slastičarnici bez cijena i limita, ne znam da li više da strpam u usta ili u džepove.
Glazbeni sam čokoholičar.
Čitamo se sutra popodne!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
