Neke filmske scene se ne daju lako svrstati u tematske ladice. Upravo u tim tišim, manje istaknutim trenucima filmska glazba često pokazuje svoju najfiniju snagu – ne vodeći radnju, nego otvarajući prostor osjećaja i značenja.
Takvi prizori često ostaju u sjećanju upravo zbog tog neuhvatljivog spoja zvuka i slike. Ponekad je riječ o tek nekoliko tonova, ponekad o jedva primjetnoj melodiji – ali upravo u toj suzdržanosti glazba prizoru daje širinu, tišinu i gotovo poetsku dimenziju.
Danas takvi trenuci dolaze iz različitih glazbenih svjetova – od orkestralne do elektronske i eksperimentalne glazbe – ali im je zajedničko jedno: ne traže pažnju, nego stvaraju prostor.
Ovo poglavlje okuplja upravo takve trenutke – one koji ne pripadaju jednoj temi, ali svi potvrđuju koliko je susret slike i zvuka raznolik, nepredvidiv i često nezaboravan.
Progresivno-elektronska glazba Tangerine Dream u filmu “Sorcerer” djeluje poput nevidljive sile koja okružuje likove. Njezini repetitivni, pulsirajući obrasci ne nude melodijsko uporište, nego stvaraju osjećaj stalne napetosti i nesigurnosti. U scenama gdje likovi prelaze opasne i nepredvidive prostore, glazba ne prati akciju, nego je nadopunjuje – pretvarajući okoliš u gotovo psihološku prijetnju koja nadilazi samu sliku.
Sorcerer (The Wages Of Fear) (1977) / Tangerine Dream – “Betrayal (Sorcerer Theme)”
Kad bi pustinja mogla stvarati glazbu, zvučala bi kao Ry Cooderov soundtrack za Wendersov egzistencijalni vestern. To nije daleko od istine: Cooder kaže da je shvatio tonalitet vjetra koji zviždi kroz zapadni Teksas i ugodio ga u skladu s tim. Akustična slide gitara pluta brzinom poput kotrljajuće trave na vjetru, uz pratnju tek nešto više od struganja trzalicom i atmosferskih efekata. To je jedinstveno očaravajuće slušanje, savršeno usklađeno s jednako zavodljivim ritmovima filma.
Paris, Texas (1984) / Ry Cooder – “Paris, Texas”
“Étude”, temeljena na djelu za solo klasičnu gitaru “Recuerdos de la Alhambra” španjolskog skladatelja Francisca Tárrege, u filmu “The Killing Fields” pojavljuje se kao suptilan, ali snažan kontrapunkt prizorima obilježenima traumom i kaosom. Njezina nježna, gotovo eterična tekstura ne briše ono što je prethodilo, ali otvara prostor smirenja – nudeći gledatelju trenutak katarze nakon tjeskobnih i potresnih slika.
The Killing Fields (1984) / Mike Oldfield – “Étude”
“Trebala bi to biti pjesma koja pluta na moru vremena“, rekao je David Lynch. I to je upravo ono što je Angelo Badalamenti smislio za ovaj film, u kojem tada nepoznata pjevačica Julee Cruise hladnokrvno guguče preko blaženih synth padova. Glavna tema koja se često ponavlja, reže naprijed-natrag, kopajući po spužvastom tlu: poput same filmske naracije, napreduje oklijevajući, dva koraka naprijed, jedan korak unatrag, oslobađajući nezamislivu tamu dok se ukopava duboko u podsvijest.
Blue Velvet (1986) / David Lynch, Angelo Badalamenti, Julee Cruise – “Mysteries Of Love”
Soundtrack Peter Gabriela za ovaj film, album “Passion”, proizvod je njegove stalne fascinacije s pojmom “world music”, kojeg ovdje koristi kako bi stvorio iznimno lijepu i atmosferičnu tapiseriju zvuka koja savršeno evocira rezonantnu duhovnu dramu filma, pri čemu njegova briljantna fuzija drevne i moderne glazbe u konačnici nadilazi i prostor i vrijeme.
The Last Temptation Of Christ (1987) / Peter Gabriel – “The Feeling Begins”
Glazba igra ogromnu ulogu u komediji braće Coen, a trojica odbjeglih zatvorenika u njezinom središtu čak se predstavljaju kao sastav s prilično dobrom pjesmom. S bluegrassom, rootsom i gospelom, film je na granici mjuzikla, jer Clooney i prijatelji postaju The Soggy Bottom Boys. Trenutak kada sviraju “I Am A Man Of Constant Sorrow” je pravi trenutak dobrog raspoloženja – magija braće Coen: nihilizam koji zvuči kao gospel.
O Brother, Where Art Thou? (2000) / The Soggy Bottom Boys – “I Am A Man Of Constant Sorrow”
Stihovi pjesme “Gortoz A Ran” opisuju čežnju za nekim tko je otišao i nadu da će se vratiti. Denez Prigent pjeva pjesmu na bretonskom, a Lisa Gerrard nadopunjuje je vlastitim improviziranim jezikom, dva glasa koja postaju dva samostalna ekspresivna instrumenta – lebdeći iznad prizora rata i stradanja. Umjesto da pojača dramu, glazba unosi osjećaj distance i tihe tuge, pretvarajući prizor u tihi prostor sjećanja u kojem riječi više nisu potrebne.
Black Hawk Down (2001) / Hans Zimmer, Lisa Gerrard & Denez Prigent – “Gortoz A Ran”
Glazbeno, “Whalerider” prihvaća zvukove mora, životvornog oceana koji predstavlja temelj whangara načina života. Lisa Gerrard napisala je umirujuću, ambijentalnu, pretežno elektronsku glazbu koja slušatelja nježno preplavljuje smirujućim tonovima glazbe raspoloženja, često oponašajući prirodne zvukove kitove pjesme, ne privlačeći suviše pozornost na sebe.
Whalerider (2002) / Lisa Gerrard – “Paikea Legend”
Je li Bob Marley na soundtracku s pjesmom “Three Little Birds”, koja kaže: “Don’t worry about a thing, ‘cause every little thing’s gonna be all right“, jednostavno zbog optimističnog svjetonazora koji njegovi stihovi donose posljednjem preživjelom čovjeku na Zemlji?
Ironija je bolna.
To je moć glazbe: nada koja zna da laže – ali i dalje pruža utjehu.
I Am Legend (2008) / Bob Marley & The Wailers – “Three Little Birds”
U filmu “The Lovely Bones”, uz eteričnu glazbu Cocteau Twins, slika gubi svoju čvrstoću i prelazi u prostor između stvarnosti i sjećanja. Glazba ne vodi radnju, nego stvara osjećaj lebdenja – kao da vrijeme i tuga više nemaju jasno uporište. U takvim trenucima film prestaje biti priča o gubitku i postaje tiha meditacija o onome što ostaje nakon njega.
The Lovely Bones (2009) / Cocteau Twins – “Alice”
Film “Yesterday” donosi priču o glazbi, snovima i potrazi za vlastitim putem, a pjesma “The Long And Winding Road” u tom kontekstu dobiva posebno značenje. U izvedbi glavnog lika, ona više nije samo poznati hit, nego intimna ispovijest – trenutak u kojem se osobna nesigurnost i čežnja pretaču u glazbu. U toj sceni pjesma ne funkcionira kao nostalgična referenca, nego kao emocionalni vrhunac koji jasno povezuje put uspjeha s onim važnijim, unutarnjim putem prema ljubavi i samospoznaji.
Yesterday (2019) / The Beatles, Himesh Patel – “The Long And Winding Road”
Filmska glazba ne mora uvijek biti napisana za film. Redatelji i skladatelji često posežu za djelima klasične glazbe, nastalima mnogo prije samog filma, ali dovoljno snažnima da novom kontekstu podare dodatnu dubinu i značenje. U susretu slike i već postojećih skladbi otvara se poseban prostor: glazba donosi svoje nasljeđe emocija i simbolike, dok joj film zauzvrat daje nove prizore i nova tumačenja. Tako klasična djela, premda nastala izvan svijeta kinematografije, postaju dio filmskog pamćenja.
U sljedećim prizorima može se vidjeti kako klasična glazba, u susretu s filmskom slikom, dobiva novo značenje i novu snagu.
Stanley Kubrick odustao je od planova da ponovno angažira skladatelja filma “Spartak”, Alex Northa, na svom trippy znanstvenofantastičnom klasiku u korist posuđivanja djela Richarda Straussa “Also Sprach Zarathustra”. Scenografija njemačkog skladatelja s Nietzscheovim rifovima, uparena s vizualima majmuna koji se bore s kostima, implicira prometejsku putanju čovječanstva s briljantnim, bombastičnim efektom. Dodajte tome sekvencu svemirske stanice uz valcer Johanna Straussa II “The Blue Danube” i uhvatit ćete vječnost u tren oka.
2001: A Space Odyssey (1968) / Richard Strauss – “Also Sprach Zarathustra”
2001: A Space Odyssey (1968) / Johann Strauss II – “The Blue Danube”
Glazbena podloga za film “Solaris” sadrži koralni preludij za orgulje, “Ich ruf’ zu dir, Herr Jesu Christ (BWV 639)”, Johann Sebastian Bacha i elektroničku partituru Eduard Artemjeva, a scenografija sadrži slike starih majstora.
Solaris (1972) / Johann Sebastian Bach – “Ich ruf zu dir Herr Jesu Christ, BWV 639”
Orffova glazbena estetika uvijek je nastojala brzo i izravno utjecati na slušatelje, omogućujući mu da se glazba doživi kao primitivnu i neodoljivu silu, usklađujući se s takozvanim “vitalizmom”. Prikazuje osjećaj nemoći pred hirovima sudbine, naglašavajući prolaznost i dobre i loše sreće.
Excalibur (1981) / Carl Orff – “O Fortuna (Carmina Burana)”
Glazbu za film napisao je Marco Beltrami, ali sadrži i klasična djela poput “Symphony No.7”, koja teče bez ikakvih popratnih zvučnih efekata u posljednjoj sceni katastrofe u Bostonu.
Knowing (2009) / Ludwig van Beethoven – “Symphony No.7 in A Major, Op.92 2mvt”
Upravo kroz takve trenutke postaje jasno koliko je veza između slike i zvuka duboka – i koliko još toga ostaje za razumjeti.
I premda dolaze iz različitih svjetova, svi ti primjeri pokazuju koliko se filmska glazba može prilagoditi slici – i koliko je u toj prilagodbi zapravo njezina snaga.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
