Album “The Dark Side of the Moon” grupe Pink Floyd jedan je od kamena temeljaca civilizacijskog dosega u umjetnosti, kako samim sadržajem, tako i grafičkim rješenjem na omotu.
Danas antologijska slika prizme s lomom bijele svjetlosti predstavlja kulturološki imperativ prepoznavanja djela.
Tehnički besprijekorno izvedena ipak ima jedan nedostatak, ali namjeran.
Naime, kad bijelo svjetlo prođe kroz prizmu, lomi se na sedam boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo (tamno plava), ljubičasta.
No, na slici na omotu albuma nedostaje indigo (tamno plava) boja!
Nedostatak indigo boje rezultat je umjetničkog izbora dizajnera Storm Thorgersona i Aubreyja Powella iz studija Hipgnosis. Namjerno su pojednostavili spektar kako bi ispunili zahtjev klavijaturista Richarda Wrighta za “pametnijim, urednijim i otmjenijim” dizajnom.
Naknadno je Thorgerson naveo da je indigo boja izostavljena djelomično zato što je bilo teško postići da se ta boja ispravno reproducira u tisku (što je vjerojatno najbliže onom stvarnom razlogu!). (prisjetimo se, bilo je to doba kad digitala nije postojala!)
Ako pak sa znanstvenog gledišta promatramo, vidljivi spektar je kontinuirani gradijent, a ne sedam zasebnih/izoliranih boja.
Povijesti radi, Isaac Newton je dodao “indigo” kako bi broj boja uskladio sa sedam nota u glazbenoj ljestvici, no mnoga moderna tumačenja smatraju da je šest boja točniji prikaz onoga što ljudsko oko prirodno razlikuje.
O simboličkom značenju boja na omotu bi se mogla napisati knjiga!
Eto!
