Kad čovjek zašuti o nečemu do kraja života, to nije zaborav, to je rana koja nikad nije ni počela pravo zacjeljivati.
Otvorila u Žednom.
Ime sve govori. Kiša je padala s neba, skupljala se s krovova i kamenih naplova, slijevala u gustirnu i tu stajala, katkad mutna, zelena ljeti, ali živa. Bez nje nema života. Bez nje ne možeš opstati na kamenu iznad mora, gdje vjetar pere dušu, ali ne donosi vodu.
Bože je to znao bolje od ikoga.
Rodio se tu, oženio se tu, sagradio kuću svojim rukama. I svako jutro, prije nego bi otišao u polje ili u škver, otvorio bi kavez na krovu. Golubovi bi poletjeli, prvo krug iznad kuće, pa prema Trogiru, pa natrag.
On bi stajao i gledao.
Nije brojao dane, ni godine.
Brojao je krila na nebu.
Nisu to bili golubovi za jelo, ni za trku.
Bili su drugovi.
Nekome pas, nekome ptica pjevica, njemu, nebo nad glavom.
I onda je došao doktor.
Ušetao je u kuću sa onom svojom torbom i onim glasom koji ne pita, nego kaže.
I rekao je da golubovi kvare vodu. Izmet po krovu, kiša sve to opere u gustirnu, a iz gustirne se vadi voda za piće i kuhanje.
I ako se nešto ne napravi, doći će bolest.
Ne znam kako je Boži bilo kad je to čuo. Mogu samo zamisliti. Čovik koji je čitav život radio, mučio se, pomagao drugima, koji je znao svaki kamen na svome pragu, sad je morao birati između vode i neba.
Između života svojih i života s golubovima.
I nije bilo izlaza.
Nije bilo drugog izvora. Nije bilo cijevi koja dovodi vodu s kopna. Nije bilo rijeke. Bila je samo gustirna, krov i nebo puno krila.
Te večeri nije pustio golubove.
Popeo se na krov, sam.
Ne znam da li su ga gledali onako kako su ga gledali svako popodne kad bi dolazio među njih. Ne znam da li su ga prepoznavali kao svoga, kao onog koji ih hrani i čuva.
Ne znam da li su osjećali da nešto nije u redu.
Znam samo da ih je sve poubijao.
Sve do jednog.
Da bi voda ostala čista. Da ne bi bolest zakucala na vrata. Da bi djeca mogla piti. Da bi žena mogla umivati lice. Da bi mogli živjeti.
A on — on je poslije toga živio bez golubova.
Nikad mi nije pričao o tome. Ni meni, ni drugima, ni djeci. Samo bi ponekad, kad bi golub sjedio na susjedovu krovu, zastao i gledao. Dugo. U tišini.
I ja sad, eto, brišem stare datoteke s bloga. Sinopsise za emisije koje nikad nisu snimljene. I odjednom mi se vrati sve to — kroz jednu zabilješku koju sam napisao davno, koju sam ugledao prije nego što ću obrisati i nju.
Žedno. Gustirna. Golubovi. Tast.
I sjetim se da ponekad čovjek mora ubiti ono što najviše voli, da bi sačuvao ono što mora živjeti.
I da o tome ne govori nikad više.
Ali da zato, kad padne večer nad Čiovo, kroz šumu maslina i kamenih suhozida, još uvijek odnekud čuje golubove.
Ili mu se samo čini.