Već sam pisao o Talk Talk i Marku Hollisu.
Kad su se 1982. pojavili s albumom The Party’s Over, premda su zvučali slično nekim drugim neoromantičarskim bendovima, čvrsti ritmovi i gotovo tribalni refreni pjesama “Talk Talk”, “Hate” i “Today”, kupili su me za sva vremena.
Nakon toga uslijedio je još komercijalniji album It’s My Life i hit singl “Such a Shame” koji se stalno vrtio po talijanskim radijskim postajama koje sam često slušao u Sevidu, jer su se ljeti tamo samo talijanske i hvatale.
Naslovnu pjesmu, “It’s My Life”, obradili su dosadni No Doubt i imali još veći hit nego što je to bio original, unatoč totalno neinspirativnoj obradi.
Talk Talk – “Such A Shame”
Colour of Spring, koji je izašao prije točno 40 godina, označio je prvi veći zaokret u zvuku. Kompleksnije kompozicije i aranžmani, korištenje akustičnih instrumenata i dva velika hita “Life’s What You Make It” i “Living in Another World” zacementirali su komercijalni uspjeh, ali pjesme poput “I Don’t Believe in You” i prva na A strani “Happiness Is Easy” dale su naslutiti promjenu smjera.
Koja je došla na sljedećem albumu Spirit of Eden koji je bio totalni i apsolutni zaokret. Album je bio jedan od prvih postrock albuma (možda i prvi) s neobičnom kombinacijom jazza, ambijentalne glazbe, prog rocka, tišine, neoklasike pa čak i folka i bluesa.
Naravno da je to bilo komercijalno samoubojstvo, ali album je kasnije postao kultna ploča moje generacije, a meni je olakotna okolnost bila da sam slušao Talk Talk od početka i rastao s njima. Od trinaeste godine do 19.
Zbog tog albuma došlo je do razlaza s EMI diskografskom kućom, a i odlaska basista Paula Webba, kasnije poznatijeg kao Rustin Man.
Talk Talk – “The Rainbow”
Talk Talk, tj. Mark Hollis, idejni vođa benda i bubnjar Lee Harris snimili su još jedan album vrlo sličnog izričaja kao Spirit of Eden, Laughing Stock, koji je izašao 1991. na jazz imprintu Polydora, Verve.
Bio je to još jedan neopisiv, transžanrovski album, a Pitchfork mu je dao čistu desetku, kao i mnogi drugi glazbeni časopisi.
Naravno, prodaja nije pratila kritičarske laude i Talk Talk su prestali postojati.
Talk Talk – “MYRRHMAN”
Danas se smatra da su ta dva albuma, uz Spiderland Slinta, začela žanr post rocka koji i danas cvate.
Mark Hollis snimio je još jedan solo album sličnog glazbenog senzibiliteta 1997. i povukao se sa scene.
Lee Harris i Paul Webb nastavili su kao O’Rang i snimili dva albuma sredinom devedesetih, a Paul je kao Rustin Man s Beth Gibbons iz Portisheada 2002. izdao prekrasan folkom inspiriran album Out of Season i prije nekih pet-šest godina dva izvrsna solo albuma na kojima zvuči kao David Bowie koji pjeva pjesme Roberta Wyatta, ali potpuno originalno, ako me možete shvatiti.
I na njima svira Harris.
Mark Hollis je umro na današnji dan 2019.
Bilo mu je tek 64 godine i tada je prestala i ona najmanja nada da će nas dočekati još barem jedan album onakve transcendentalne ljepote kakvi su bili Spirit of EdeniLaughing Stock.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.