U samo mjesec dana, u hramu glazbene kulture, zagrebačkoj Tvornici, imao sam prigodu odgledati, bolje rečeno poslušati, dva giganta svjetske glazbe… škotske Mogwaie… i irske God is an Astronaut. Treći titan, japanski Mono, zaokružit će ovu trilogiju 23.11. u Vintage baru.
Nestrpljivo očekujući Monoa, pozorno smo poslušali irske astronaute u solidno, ali ne i rasprodanoj Tvornici… koja je inače zanimljiv prostor, idealan za ovakav tip glazbe. Mogwai je to pokazao 16.9., a irski astronauti samo su potvrdili tu činjenicu. Braća blizanci Torsten i Niels Kinsella i njihov suradnik na bubnjarskom setu Lloyd Hanney svojim su zvukom i nadzvučnim nastupom ispleli zvučni makrame koji je očarao publiku, pogotovo mene, a mislim da nema nikoga tko je ostao ravnodušan na ono što su nam astronauti podarili.
No, idemo redom.
Na pozornicu se prva popela Jo Quail, londonska violončelistica, koja je u svom polusatnom nastupu pokazala svu istinsku ljepotu, maštu i sposobnost, što je očaralo publiku, koja ju je nakon svake kompozicije ispraćala gromoglasnim pljeskom, pokazujući ushit i oduševljenje njezinim nastupom. Bit ću iskren i priznat ću da me je doslovno izbacila iz tračnica svojim muziciranjem, pa su mi se u glavi vrtjele raznorazne misli. Njezin nastup neki su usporedili s Laurie Anderson, Björk, a neki su čak išli tako daleko da su tu vidjeli i elemente Diamande Galas. No, meni je njezina izvedba u početku dosta asocirała na ledeno glacijalnu elektroniku Bena Frosta, no kasnije kompozicije su mi dosta vukle na “Sonatu duhova,” Tuxedooma.
Ispraćena je ogromnim pljeskom cijele Tvornice, odavno nisam čuo jači aplauz za nekog uvodničara.
Uvodni potpuri i glazba u pozadini, dok se bend uštimavao, budili su u meni osjećaj da bi ovo mogla biti zanimljiva večer.
Koncert je otvorila “Fallen Leaves“, kompozicija posvećena njihovom nedavno naglo preminulom ocu. No, nažalost, nije samo ta nesreća zadesila braću; prije smrti oca izgubili su i nećaka, koji je jedva napunio sedam godina.
“Epitaph“, kompozicija iz 2018. godine, svom svojom melankoličnom snagom koju su isporučila ova trojica glazbenika, žorno nam prikazuje tugu koju braća iskazuju prema svom nećaku. Tako tužno, ali moćno… , razarajuće, ubojito.
Redale su se stvari i s novog albuma, iskazujući svu zaokruženost i punoću zvuka koju su nam podarili astronauti. Ipak, pravi klimaks nastao je onaj čas kad se na pozornicu ponovno popela londonska violončelistica Jo Quail. Njezin eksperimentalni uvod poslužio je astronautima da je kooptiraju u bend, oplemenjujući njihov ionski obojeni sound. No, ovog puta pristupila je tradicionalno, konvencionalnom načinu sviranja, odlično se uklopivši u životnu sinfoniju irskih post-rockera.
Upozorivši publiku da neće biti bisa… , ali je zato koncert završen desetominutnom eksplozijom “The End of Beginning“, pruživši publici onu uzvišenost poput bljeskova izvrsnog, ali krajnje jednostavnog light showa koji je u tančine pratio njihov nastup.
Jedina zamjerka ovom doista odličnom koncertu je zatvaranje šankova poslije svirke… , tako da nisi mogao razmijeniti mišljenja uz čašu piva sa suputnicima koji su uz samu ogradu s tobom gledali koncert.
Sredovječni gospodin iz Baške Vode, dakle s samog juga, kao i ja, rekao mi je: “Nema trenutno bolje muzike od post-rocka.”
“Slažem se”, odgovorio sam i otplovio u zagrebačku noć… , bajkovitu noć irskih astronauta.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.