Tko bi rekao da će i nakon 45 godina djelovanja i svih turbulencija, što političkih, što ratnih, tinejdžeri iz Ulice narodnog heroja Fuada Midžića na Koševu i II sarajevske gimnazije i dalje prašiti i puniti dvorane po gradovima „regiona“, a i šire.
Dva suosnivača Zabranjenog pušenja, Davor Sučić alias Sejo Sexon i Nenad Janković alias dr. Nele Karajlić, (po uzoru na partizanske dane iz vica uzimali su konspirativna imena), sredinom 80-ih prošlog stoljeća sakupili su impresivnu ekipu Novih primitivaca kao suprotnost tada popularnom punk rocku i novom valu, te nakon par godina sviranja po klubovima u travnju 1984. godine izdaju preko Jugotona svoj prvijenac “Das ist Walter”. Ne očekujući značajniji uspjeh, album je izdan u samo 3000 primjeraka. Međutim, album je postigao značajan i nadasve neočekivan uspjeh, te je na koncu prodan u 100.000 komada i tako postavio rekord od 30 puta dostignutog prvog štampanja.
Do ratnih previranja na području bivše Jugoslavije 90-ih u sličnom su sastavu izdali još tri albuma. Unatoč potpunoj medijskoj i političkoj blokadi, zbog sad već čuvene šalice dr. Nele Karajlića „Crk’o Maršal, mislim pojačalo“ s koncerta u Rijeci 27. studenog 1984. godine, vinuli su se među najznačajnije bendove toga doba, uz bok s Bijelim Dugmetom, Ribljom Čorbom, Parnim Valjkom i drugima.
Uz snažne političke veze toga vremena jedva su uspjeli izbjeći zatvorsku kaznu i trebalo je dosta vremena da povrate reputaciju, kako glazbenu tako i filmsku, jer je njihov satirički show ‘Top lista nadrealista’ također skinut sa svih medija.
Eto, srećom im nije presudila čakija, jer sudac se valjda urazumio ili su ga urazumili.
1990. uslijed političkih promjena i razmimoilaženjima u stavovima Sejo Sexon napušta Zabranjeno pušenje i karijere dva glavna frontmena grupe se razilaze. Dr. Nele Karajlić odlazi u Beograd i nastavlja karijeru, dok Sejo 1996. preuzima ulogu glavnog pjevača Pušenja prvi put na albumu “Fildžan viška”, što nastavlja kroz idućih sedam studijskih albuma do 2022. godine.
Unazad godinu dana gostuju po velikim gradovima kao Unplugged verzija pod nazivom Neuštekani.
Prvi put su svirali u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, te su pod paskom producenta i gitarista grupe Antuna Tonija Lovića (ex Hard Time i Buđenje) izdali dvostruki CD album “Uživo u Lisinskom Neuštekani” u srpnju prošle godine.
Za Lovića Sejo kaže da je najbrža ruka srednje Bosne.
Dakle, u Split je grupa stigla prilično uigrana nakon sedam dana odmora između dva koncerta, nakon dva uzastopna u dvorani Lora sedam dana ranije.
Ta svježina se i osjetila u izvedbi svih aktera, pogotovo kod glazbenog pedagoga i violiniste Roberta Boldižara (violina balerina po Seji) koji je na visokom nivou odradio ulogu gudača koje je pokojni Arsen uvjetovao Seji jednom davno.
Nakon preseljenja u Zagreb iz Sarajeva, taj rođeni Osječanin bio je nekadašnji član benda Generalna proba s kojim je izdao 2002. godine album “Iznad oblaka”. Bio je član Sarajevskog filharmonijskog orkestra, a sada radi kao profesor glazbe gdje predaje violinu u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Bjelovaru.
Usnoharmonikaš Tomislav Goluban priključio se sastavu sredinom 2022. godine i s njima snimio studijski album “Karamba” i dva live albuma “Pušenje ubija” i “Uživo u Lisinskom”. Vjerojatno je jedini član koji je poznatiji preko velike bare jer je izdao više od 17 samostalnih albuma bluesa i folka koje su se našle i na top listama od SAD-a do Australije. Kod nas je osvojio 9 nagrada Porin, a 2005. godine u Njemačkoj osvojio je 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike.
Značajan je njegov doprinos trenutačnom zvuku Pušenja bez struje i kao da podsjeća na ranog Dylana iz njegove akustične faze.
Ritam sekciju, za koju Sejo kaže da je čvršća no Željin nogomet ’72., dopunjuju basist Dejan Orešković, bivši član Divljih Jagoda, te bubnjar Branko Trajkov alias Trak.
Nezaobilazna Anđela Zebec alias Angie Skywalker, olti kako Sejo veli Mahalisha Jackson, priključila se grupi 2019. godine kao izvanredan prateći vokal. Osobito se istakla u za mene najdražoj izvedbi pjesme ”Pismo Elvisu” s potpuno novim blues aranžmanom apostrofirajući Golubanovu usnu harmoniku, Boldižarevu violinu, te Lovićevu gitaru.
Iznenađujuće, potpuno ispunjena dvorana Lora i na trećem koncertu pjevala je i skandirala sa Sejom većinu pjesama znajući tekstove napamet.
Jasno da su se redali, pa možemo slobodno reći već i evergreenovi “Fildžan viška”, “Lijepa Alma”, “Fikreta”, “Djevojke kojima miriše koža”, “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, “Hadžija il’ bos'”, “Balada o Pišanji i Žugi”, “Arizona dream”, ….
Osobno bih izdvojio odličnu elegiju “Laku noć, stari” posvećenu „čika Avdi“ – pjesniku, scenaristu i akademiku Abdulahu Sidranu preminulom 2024.
Uz viceve i doskočice Seje i odličnu glazbu proletjelo je gotovo 3 sata koncerta, na što bi im pozavidio i sada već vremešni Bruce Springsteen.
Dakle, raja, koja je najmanje iz Sarajeva, odlično je odradila koncert i vratila nas u mladost, iako u nježnijem, neuštekanom izdanju.
Na bisu, pored “Juge 45″ i “Zenica bluesa”, Sejo i Dejan Orešković su nas učili kako se pjeva Mišo.
A tko nam je kriv kad nemamo u Splitu Waltera da nas brani.
Ne daj Bože od Zabranjenog pušenja.
Ali tri koncerta nisu dovoljna, nažalost.
Jebiga,
rek’o bi Sejo.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Damir Kraljević/MLP-U
