Cajka ili turbofolk, kako ju je etiketirao Rambo Amadeus još tamo prije 30-ak godina, postala je svojevrsni fenomen na prostoru cijele bivše Jugoslavije ili ’regiona’, i napravila podjelu na dvije vrste ljudi… , na one koji na prve taktove harmonike odmah dižu ruke u zrak i ushićeno ’zavrću žarulje’ i na one kojima je ovakav vid glazbenog izražaja ništa drugo nego primitivna i vulgarna društvena anomalija koja budi najniže strasti i koju treba što prije liječiti.
Ali voljeli je ili ne, ova pojava je široko metastazirala među mlađom populacijom koji sve više hodočaste događanja sa ovom vrstom glazbe.
Turbofolk se često povezuje s negativnim konotacijama, poput hiperseksualizacije, poročnosti, vulgarizma, promocije materijalizma, banalnosti i sl. Ali je li ovo naše hrvatsko društvo stvarno toliko moralno i duhovno evoluiralo, da je u njemu postalo nepoželjno promicati brzo bogaćenje i hedonizam?
Ili smo možda svi postali slušni estete te su nas počeli vrijeđati stihovi poput ’Nemoj da plačeš na mome pragu, da mi vrata ne povuku vlagu’?
Pa naravno da se ne radi o tome. Imamo mi dovoljno tamburaških poskočica i pop pjesmuljaka čiji tekstovi nisu ništa manje banalni pa nitko ne zabranjuje nastupe tih izvođača.
Bitna razlika između turbofolka i sličnih žanrova koji se pojavljuju na prostorima jugoregiona jest sami društveno-politički kontekst. Turbofolk se razvijao u ratnom razdoblju u Srbiji za vrijeme režima Slobodana Miloševića, i brojni srpski turbofolk izvođači su javno podupirali njegovu velikosrpsku politiku. Znači, primarna kritika rasta popularnosti turbofolka u Hrvatskoj bazira se na odbojnosti prema srpskom nacionalizmu. Pa onda se nameće pitanje kako su generacije Hrvata rođenih krajem rata zavoljele glazbeni žanr koji je opterećen ovakvom poviješću?
Ima nekoliko objašnjenja za to, ali ako gledamo samo razdoblje unazad desetak godina, onda su za takvu popularnost najviše ’krive’ društvene mreže. Isto tako, ima puno primjera gdje su i hrvatski autori počeli raditi nekakvu fuziju narodne i pop glazbe uvidjevši da to kod mladih ima itekako dobru prođu. Osim toga, turbofolk se doživljava kao nešto izvorno balkansko šta služi kao poveznica i nadilazi nacionalističku netrpeljivost.
Ali, općepoznata je i simbioza između turbofolka, kriminala i same estrade. Narodnjački klubovi su nerijetko bili poprišta krvavih mafijaških obračuna i mjesta gdje alkohol teče u potocima bez neke velike kontrole.
I šta učiniti…, početi zabranjivati turbofolk koncerte?
Iako se o ovom problemu govori već duže vrijeme nitko nije povlačio nikakve konkretne poteze do nedavno, kada je pulski gradonačelnik Filip Zoričić odlučio zabraniti koncert narodne i turbofolk glazbe u sportskoj dvorani kojom upravlja Grad Pula te jasno i odrješito dao do znanja da takva glazba ne pripada podneblju i mentalitetu grada Pule.
Iako i osobno ne volim turbofolk, nisam baš siguran da je zabrana najbolji način kako se boriti protiv njega… čak se bojim da bi moglo doći i do kontraefekta. Turbofolkeri će, naravno, odmah reći da je ovakva zabrana čista diskriminacija, i ispada da su u pravu.
Ako ovakve zabrane postanu pravilo, u budućnosti možemo očekivati da će bilo koji gradski šerif, sukladno vlastitim afinitetima, moći određivati koji će se koncerti moći održati a koji ne. Osim toga, ima puno izvođača koji ne spadaju u turbofolk a čije koncerte bi najrađe zabranio… zbog ovog ili onog razloga.
Kao umjetnički alat, glazba je izraz kulture i individualne slobode umjetnika da izraze sebe i svoju kreativnost. Međutim, svaka sloboda nosi i odgovornost.
U konačnici, sloboda govora i umjetnosti su temeljni principi koji trebaju biti poštovani u svakom društvu. Zabrana bilo koje vrste glazbe bi bila neprihvatljiva, osim u slučaju kada se poziva na nasilje, diskriminaciju ili druga kršenja ljudskih prava.
Ukratko, pitanje zabrane turbofolk glazbe u Hrvatskoj je vrlo kontroverzno i zahtijeva pažljivo razmatranje. Mislim da bi zabrana bila neprihvatljivo ograničavanje slobode govora i umjetnosti, a također bi bila vrlo teško primjenjiva u praksi.
Dakle, u zemlji u kojoj se na glavnim gradskim trgovima mogu slobodno okupljati razne skupine ljudi koji žele drugima nametati svoj svjetonazor i zahtijevati ograničavanje slobode pod krinkom tradicionalnih vrijednosti, zabrana cajki kao briga za budućnost naše omladine je u najmanju ruku… licemjerna.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
