U zemlji gdje sezona koncerata i festivala počinje nešto prije nego se pojave prve jagode i završava tamo negdje kada more više nije za kupanje, Hrvatska je, usprkos (ili možda baš zbog toga) svojih manje od četiri milijuna duša, uspjela nekoliko puta ugostiti glazbene spektakle kojih se ne bi posramile ni puno veće zemlje.
Znači, da ne bi bilo zabune, govorimo samo o onim epskim okupljanjima koji su punili stadione, zaustavljali promet ili pomicali granice ekskluzivnosti.
Pa krenimo…, 5 koncerata koji su po brojkama, magnitudi i narodnoj predaji (jer to je ipak jedno od najrelevantnijih mjerila), ostavili trag dublji od decibela i službenih izvještaja.
5. David Gilmour – Arena Pula, 2015
oko 7 000 posjetitelja
I sad će odmah netko reći ‘a šta Gilmour radi na ovom popisu megakoncerata?!
Neš ti, samo 7 000 posjetitelja?!’…
E, ali nije sve u brojci. Neki koncerti nose težinu koja se ne može mjeriti brojem posjetitelja nego osjećajem da si prisustvovao nečemu što možda više nikada nećeš.
Kada gitarist Pink Floyda po prvi puta dolazi u tvoju zemlju održati koncert, to je više audiovizuelno hodočašće nego običan koncert. A kad svira usred pulske Arene doslovno na par metara od publike, okružen kamenjem starim dvije tisuće godina i pod zvjezdanim nebom, onda znaš da si svjedok čudesnog spoja prošlosti i muzike.
Gilmour je pulsku Arenu odabrao kao početnu točku svjetske turneje na kojoj je promovirao svoj album Rattle That Lock…, ali iskreno govoreći, većina posjetitelja nije došla zbog toga. Došli su napokon vidjeti i čuti uživo legendarne hitove Floyda i nadali se kako će ih Gilmour sa svojim bendom što više izvesti, a on ih nije razočarao.
Ovo je bio koncert za odabrane, ali ne po statusu već po senzibilitetu. Nije bio za publiku koja dolazi snimati storije, već za one koji osjećaju svaki ton. A Gilmour?!…, on je svirao tako da su mu i kameni blokovi aplaudirali.
4. David Bowie – stadion Maksimir, Zagreb, 1990.
oko 50 000 posjetitelja
Posljednji veliki koncert u predratnoj Hrvatskoj održao je tada jedan od najutjecajnijih glazbenika tog doba, kameleon glavom i repom, David Bowie. U Zagreb je stigao u sklopu turneje Sound + Vision, i to u rujnu 1990. godine, znači u vrijeme kada se Jugoslavija još jedva držala za rubove.
Maksimir je bio krcat, ali nebo je odlučilo pokazati sve što zna. Neprestana kiša, vjetar i blatnjav teren su bili garancija da će se idućih dana o koncertu prepričavati više po vremenskim prilikama nego po setlisti. Ali hej, pa nije ti svaki dan Bowie u kvartu.
Zanimljivost je i to da je kiša pljuštala za vrijeme cijelog nastupa grupe Boa, koji su bili predgrupa Bowieju, a da je prestala doslovno u momentu kada je Bowie stupio na pozornicu.
Produkcija je bila minimalistička, ali efektna. Nije bilo pirotehnike ni ikakvih trikova, samo pjesme. Ništa nije odvraćalo pažnju sa Bowiea. A on sam, na bini jednostavan, u bijeloj košulji i crnom prsluku. Bez glamura, bez šljokica, čak i bez šminke.
Koncert je trajao sat i pol, što je bilo dosta kraće od očekivanog, ali kasnije se saznalo da je Bowie odradio nastup u polubolesnom stanju, a da to skoro nitko nije niti primijetio, što isto govori o njegovoj profesionalnosti. Treba još spomenuti i njegov vrhunski prateći bend predvođeni gitaristom Adrianom Belewom iz King Crimsona koji su već sami po sebi jamčili nezaboravnu večer.
3. Bijelo Dugme – stadion Maksimir, Zagreb, 2005.
oko 70 000 posjetitelja
Reunioni su dosta diskutabilna stvar. Uglavnom smrde na keš, nostalgiju i zamornu patetiku. Ali, iako su se kasnije pojavile razmirice unutar benda, te 2005. godine svi članovi benda (uključujući i Željka Bebeka) djelovali su vrlo složno i priredili su vrhunski spektakl u odličnoj atmosferi, koji je trajao čak tri sata.
Činjenica da su ljudi na koncert dolazili iz Srbije, BiH, Slovenije, Crne Gore…, jasno pokazuje da je Bijelo Dugme neupitno bilo najveći i najpopularniji rock bend bivše Jugoslavije.
Iako će oni ciničniji reći kako se bend okupio isključivo kako bi još jednom zgrnuli pare na račun stare slave, i vjerojatno ne bi bili potpuno u krivu, to nimalo ne umanjuje sve ono što se te večeri događalo na pozornici.
Dugme je isporučilo maksimum onoga što je u tom trenutku bilo moguće…, sirovu snagu, emociju, hitove i karizmu. Publika je otišla kući punih baterija i sa osjećajem da su dobili ono po što su i došli, veliki i epski koncert benda koji zna kako se piše povijest.
2. U2 – stadion Maksimir, Zagreb, 2009.
oko 125 000 posjetitelja u 2 dana
Tog kolovoza 2009. godine maksimirski stadion je više ličio na neku svemirsku postaju iz Kubrickove Odiseje, nego na ruševnu sportsku arenu.
The Claw, impozantna pozornica koja je nosila naziv dostojan svog izgleda, savršeno je utjelovila ideju 360° turneje. Njen kružni dizajn omogućio je jednaku vidljivost sa svih strana stadiona, pretvarajući svaki sektor publike u prva mjesta. Znači, pravi tehnički trijumf. 360° čistog megalomanstva koje su uspjeli ne pretvoriti u kič. Tu je bio i toranj od LED panela i vrhunsko ozvučenje koje je bilo toliko dobro kalibrirano da se svaki delay na Edgeovoj gitari osjećao u grudnom košu.
Bono je bio odlično raspoložen i činilo se da je u najboljoj vokalnoj formi. Nije držao monologe, već je komunicirao sa publikom. Govorio je hrvatski koliko je znao, miješao politiku i poeziju, ali nije zvučao patetično.
U2 su te 2009. godine pokazali kako izgleda bend sa 30 godina karijere koji ne staje na nostalgiji, nego diže letvicu još malo više. Isto tako, postavili su audiovizualni standard koji zasad, u Hrvatskoj, još nitko nije nadmašio.
1. The Rolling Stones – Hipodrom, Zagreb, 1998.
oko 80 000 posjetitelja
Bilo je to ljeto 98e…, godina kada je Hrvatska igrala polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva i godina kada se činilo da nas je svijet napokon primijetio. A onda su stigli i oni. Na Hipodromu je sletjela najveća rock mašina na planetu, The Rolling Stones. Došli su u sklopu turneje Bridges To Babylon.
Ogromna pozornica sa montažnim tornjevima, pokretnim mostovima i platformama, djelovala je više kao filmski set nego glazbena bina.
Stonesi su koncert otvorili sa Satisfaction i nastavili nizati same hitove između kojih bi ubacili neku novu stvar sa albuma Bridges To Babylon. Iako su gurali novi materijal, malo tko može reći da je ostao zakinut za svoju omiljenu pjesmu, jer su odsvirali više od 20 pjesama u dva i pol sata svirke. Najveći nedostatak koncerta je bio što nisu odsvirali ‘You Can’t Always Get What You Want’, ali to valjda ima neku simboliku. A kad smo već kod simbolike, takva je bila i cijena ulaznice za ovaj koncert…, komično mizernih 200 kuna. I ne, nije ni tada 200 kuna bilo nešto veliko i nisi ništa posebno mogao kupiti za taj iznos, nego su cijene koncerata općenito bile puno dostupnije nego danas.
Ovo je bio prvi veliki glazbeni megaspektakl nakon Domovinskog rata. Jedna od zanimljivosti je i ta da su neke vjerske zajednice protestirale protiv dolaska Stonesa, jer da oni, kao, promiču sotonizam.
U vremenu kada je Hrvatska tek izlazila iz izolacije i gradila svoj kulturni identitet na svjetskoj sceni, ovaj događaj imao je dalekosežno puno veći značaj od običnog koncerta. Bio je to trenutak kada je globalni r’n’r, u svom najutjecajnijem obliku, stigao pred domaću publiku, i učinio to u velikom stilu.
Bonus – Prljavo Kazalište, Trg bana Jelačića, Zagreb, 1989.
oko 250 000 posjetitelja
Svi koncerti na ovoj listi nisu niti blizu bili posjećeni kao koncert ‘Voljenom gradu’ Prljavog kazališta 1989. na bivšem Trgu Republike u Zagrebu, ali zbog toga što je bio potpuno besplatan nije uvršten na samu listu.
U Zagrebu se u jesen 1989. godine već osjećao nemir, kao pred nevrijeme, samo što je umjesto kiše počeo padati sistem. Cijela jedna generacija koja je odrasla na ‘crno bijelom svijetu’ sad je gledala kako te boje pucaju po šavovima.
Ovaj koncert je bio finalni nastup promocije albuma ‘Zaustavite zemlju’ na kojem je bila pjesma ‘Mojoj majci’, a koja je imala tada vrlo problematični stih ‘ zaspala je zadnja ruža hrvatska’. Ta pjesma je postala sinonim buđenja nacionalne svijesti i većina posjetitelja koncerta je došla samo zbog nje. Može se reći da je to bio trenutak kad se glazba pretvorila u oružje, a pjesma u poruku koju više nitko nije mogao ignorirati.
Navodno je tadašnja milicija dobila naređenje da sabotira koncert isključivanjem struje, ali je na Trgu bila tolika gužva da se ni oni nisu uspjeli probiti do pozornice. Druga verzija te priče govori da je milicija sama odustala od ideje isključivanja struje zbog straha od velikih nemira.
Zbog svega toga ovaj koncert je dobio ime ‘Zabranjeni koncert’, i postao je jedan od simbola raspada Jugoslavije, početka kraja jednog režima i osamostaljenja Hrvatske.
Ali sve je izglednije da će jedan koncert, koji se uskoro treba održati, zbaciti sa trona i Stonese i U2, te da će nadmašiti sve spektakle koje smo dosad vidjeli i čuli. I nije riječ samo o brojci posjetitelja, a govori se da će ih biti više od pola milijuna, već i o produkciji koja će srušiti sve dosadašnje standarde, ozvučenju koje će se čuti do Slovenije, pozornicu veću od nekih kvartova i rasvjeti koja će biti pravi izazov HEP-u.
Znači, globalni nivo, a domaća lokacija.
Radi se o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, a detalji same izvedbe biti će poznati uskoro.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.