Trebalo mi je ipak neko vrijeme da procesuiram informaciju koju sam dobio, doslovno minutu od samog događaja.
Teško je katkad pomiriti se s činjenicama, pa i sa samim životom, a vijest da je preminuo Matija Dedić je upravo takav trenutak. U nevjerici prvo gledaš tko je objavio, je li to možda neki hoax, patka ili navlakuša. Zatim ugledaš ugledni portal, koji, iako kao i svi juri za klikovima, ipak ima određeni nivo kredibilnosti iznad lažnih vijesti.
Ipak, istina je.
Teško je isto tako, jednom kad se suočiš sa stvarnošću, prihvatiti je u njenoj surovoj istini i početi razmišljati o tome da je svijet izgubio još jednog umjetnika…
Matija Dedić bio je dijete para koji su obilježili našu zabavnu scenu. Odrastao je u umjetničkoj atmosferi stvaranja i nastupa.
Biti sin Gabi Novak nije bilo lako, glazbena diva ostavila je nezaboravan trag. No, biti sin Arsena Dedića, genijalca stihova, koji je u tri, doslovno tri riječi, bio sposoban sublimirati cijeli nečiji život i pritom nasmijati sve oko sebe, kantautora koji je bio veliki dio epohe koja je možda iza nas, ali čiji se odjek i dalje osjeća… .
Biti sin takvih roditelja, a ne ostati u njihovoj sjeni, to je već umijeće. Ili pak, jednostavno, genetsko nasljeđe kad želiš stvoriti nešto svoje.
Matija je od ranih dana znao što želi raditi u životu, znao je i kako. Ali isto tako, znao je što neće raditi. Kako je sam rekao, baviti se komponiranjem pored Arsena bilo je u najmanju ruku deplasirano, ako ne i nešto daleko gore. Stoga je svoju energiju usmjerio na interpretaciju, izvođenje (ipak) autorskih kompozicija, ali i drugih autora.
Stekao je neospornu reputaciju ne samo u jazz krugovima, već i daleko šire. Lista njegovih kolaboracija, sudjelovanja na snimanjima i na pozornicama ogromna je, te bi bilo iluzorno pokušavati je nabrajati.
No, postoji jedan segment njegovog stvaralaštva u kojem je doslovno briljirao, ne zbog vrhunske tehnike sviranja klavira, niti zbog suradnika koji su uvijek bili tu da ga nesebično podrže, već zbog one nevidljive, tanke esencijalne niti koju je uhvatio kad je izvodio kompozicije “svog starog”.
Arsenove kompozicije u Matijinoj izvedbi dobivale su čudesne preobrazbe, vrludale su bespućima (free) jazza, miješale se sa šansonom i našom šlagerskom tradicijom, i bile isporučene kao nešto što se može opisati samo jednim pojmom:
Matija izvodi Arsena.
Nitko kao on!
I što reći na kraju, a ne biti patetičan?
Odlazak Matije ostavio je veliku prazninu, za koju trenutno nemam pojma tko će je popuniti, jer na vidiku nema nikoga…..