Povijest banda Mainhorse počinje 1969. godine, kad klavijaturista Patric Moraz, zajedno s basistom, Jean Ristoriem, oformljava jednu od najznačajnijih grupa u povijesti ranog progresivnog rocka.
Tog ljeta, naime, dvojac seli iz Švicarske u Englesku. Tamo pronalaze bubnjara, Bryson Grahama i pjevača/kompozitora David Kubineca.
Prvobitni naziv novooformljene grupe je bio Integral Aim, da bi uskoro promijenili ime u Mainhorse Airline.
Po samom osnutku su skrenuli pažnju na sebe, svirajući muziku, poznatu na Otoku, ali na način koji do tada još nije bio viđen. To im je dakako donijelo instant angažmane, te su u tom ranom razdoblju bili predgrupa najvećim zvijezdama na Otoku, grupi Free, Canned Heat i Humble Pie.
I pored toga, bez srama možemo reći, David Kubinec’s Mainhorse Airline, kako se danas prepoznaje, je bio veliki sastav, koji jednostavno nije imao sreću pronaći put do širokih masa iz jednostavnog razloga, jer je bio ispred svog vremena odnosno, publika nije bila spremna za njih!
Sastav je snimio deset kompozicija koje su svjetlo dana ugledale tek nakon 40 godina. Razlog je bio u srčanom udaru Davida Kubineca, te neminovan raspad grupe.
Ne sjedeći skrštenih ruku, te 1971 godine, Patric Moraz se ponovo vraća u Englesku i oformljava novi sastav koji je naslijedio legislativu prethodnika te mu i daje ime Mainhorse.
Mainhorse odmah zauzima svoje mjesto na progresivnoj sceni, te i pored poređenja na uštrb prve inkarnacije, dobiva hvalospjeve i dobre kritike. Jer, ne zaboravimo, Mainhorse, i s ove vremenske distance gledano, predstavlja jedan od kamena temeljca ranog progresivnog undergrounda, dajući svima u okruženju onu neophodnu informaciju o smjeru. Drugim riječima, Mainhorse uz svoju prethodnu inkarnaciju, de facto predstavlja kariku koja je nedostajala da bi se shvatila evolucija tog segmenta progresivnog undergrounda.
Mainhorse – “Pale Sky”
Nedugo nakon oformljivanja, grupa ulazi u studio te snima istoimeni album. Dakako, kako se i pretpostavljalo, muzika na albumu je nastavak Davidovog Mainhorsea, uz dodatak izraženije agresivne gitare.
No, to nije sve, na albumu se osjeća naglašenije prisustvo klasičnih žičanih instrumenata koje daju ugođaj ranog simfo-rocka.
U drugu ruku, na albumu su se našle dvije kompozicije koje će kasnije osvanuti na David Kubinecovom albumu “Geneva Tapes”. Te dvije, “Passing Years” i “Pale Sky” vjerno pokazuju razliku dvaju inkarnacija, jer svaka verzija obaju kompozicija nosi onaj svoj specifični pečat. I dobro je da su baš te dvije našle svoja mjesta na oba albuma, jer jedna zorno pokazuje vokalnu stranu banda, a druga onu instrumentalnu, to jest, muzičku.
I dok “Passing Years” u Davidovoj izvedbi mami suze na oči svojim koloritom i erupcijom emocija i topline, na “Mainhorse” albumu, ta ista na jedan hladni način pokušava doprijeti do slušatelja. Svaka ima svoj adut, ali u ovom slučaju, prevaga je na Davidovoj strani.
Za razliku od toga, “Pale Sky” donosi potpuno obrnuti odnos snaga. Dok se na prethodniku ova verzija valja svojim, skoro pa jamovskim tokom, dobra, ali još uvijek u okviru albuma, odnosno kompozicija koje su na njemu, dotle verzija na “Mainhorse” ima sasvim drugačiju strukturu. Pored agresivnijeg pristupa, u centralnom djelu, improvizacija ide toliko daleko da u njoj nalazimo čak i rane King Crimsone i Soft Machine. Ovo dakako treba shvatiti u vidu asocijacije, a ne kao interakcije ili međusobnog utjecaja. Nadalje, kompozicija na ovom albumu isto tako odskače od koncepta albuma. Doduše, u tome nije jedina, ali o tome poslije.
Mainhorse ~ “Basia”
Idemo ispočetka sa albumom.
Album otvara “Introduction”, komad teške progresive protkan Hammond orguljama i frenetičnom gitarom. Ako se pitate s čime je usporediti, odgovor je jednostavan. Znate li za Atomic Rooster, The Nice ili rane Deep Purple, onda zagonetke nema.
Slijedi “Passing Years”, koju sam spomenuo ranije, radi toga što se nalazi na oba albuma, te odmah iza nje ide ponovo jedan preteški komad progresive kojeg su nazvali “Such a Beautiful Day”. Ne odskače od samog albuma, ali je i te kako debelo posebna.
“Pale Sky” sam isto tako spomenuo ranije u istom kontekstu kao i “Passing Years”. Jedino što bi još dodao, pored neminovne poredbe s verzijom na David Kubinecovom Mainhorseu, je još atmosfera, te prekrasna sola na gitari. Nepravedno bi bilo ne spomenuti i violinu, koja svojim tkanjem kreira taj bluesy background.
Za mene, vrhunac albuma!
“Basia” nastavlja album. Zarazne melodije, sa snažnom podrškom u orguljama, sa ponovo, frenetičnim solažama na gitari i prelijepom piano solu Patric Moraza.
I onda dolazi nešto najljepše na albumu, prekrasna “More Tea Vicar”. Odsvirana na klavir čembalu, instrumentu srednjovjekovnih Europskih dvorova. Tema je zarazna kao gripa. S tom razlikom, što se gripa ipak nekako liječi.
Samim izborom instrumenata Moraz i ekipa kazuju odakle su i koji su im korijeni. Ponavljam, neponovljiva ljepota melodije. Da je boga i pravde, završila bi u društvu “evergreena”, vječnih melodija. Ali eto, radi se o “četiri divljaka koji nešto prtljaju sa instrumentima!”
Mainhorse:-“More Tea Vicar”
Album zatvara “God”. Ponovo se nameće asocijacija s prethodnikom, kojeg zatvara epska ”God Can Fix Anything”.
No, i tu se grupe razilaze. O tom razilaženju ovom prilikom baš i ne bih, jer po meni, ova kompozicija točno pokazuje taj korak naprijed kojeg je Moraz napravio s ovom inkarnacijom grupe, ali isto tako, taj korak naprijed koji ga je etablirao kao maga klavijatura.
I to je to o albumu!
Mainhorse:-“Passing Years”
Kako album nije na sebe skrenuo pažnju koja bi pokrenula grupu sa mrtve točke, Mainhorse se raspada i svatko kreće na svoju stranu. Nije mi poznato kako su se snašli članovi grupe, osim bubnjara Bryson Grahama, koji se pridružuje grupi Spooky Tooth i dakako Patric Moraza.
Po raspadu grupe, Patric Moraz ostaje u Engleskoj te zajedno sa bivšim članovima The Nice, Lee Jacksonom i Brian Davisonom oformljava grupu kratkog daha, Refugee.
Po izlasku albuma i negativnih kritika, Patric Moraz iskačuće s tonućeg broda nazvanog Refugee, i napokon dolazi ondje gdje pripada.
Iako je Rick Wakeman u grupi Yes važio za nezamjenjivog, po njegovom napuštanju grupe, Yes uzima Patric Moraza za klavijaturistu. Bio je to vrhunac karijere i ujedno najveći izazov za mladog klavijaturistu.
Radi priče, spomenimo i to, da je prvobitni izbor Yesovaca bio Vangelis, ali na kraju, ipak je odluka pala na Moraza. Koliko uspješno je nastupio u grupi Yes pokazuje i činjenica, da je sama grupa pod njegovim utjecajem u svoj izričaj unijela utjecaj jazz fuzije, što je bilo skoro nezamislivo za jednu tako veliku stadionsku simfo grupu. Bilo kako bilo, te 1974 godine, izlazi sedmi album progresivne grupe Yes, pod nazivom “Relayer”.
Po izlasku albuma, grupa odlazi na turneju i po povratku grupa se ponovo sprema u studio, zadovoljna zaokretom koji je Moraz donio u izričaj grupe, ali nažalost, advokati su bili jači.
Zbog, (javno) nepoznatih, legalnih razloga (radna viza?), Patric Moraz je bio zamoljen da napusti grupu.
Šteta!
Jer, uspio je ne samo zamijeniti nezamjenjivog, već i unaprijedit zvuk te velike grupe.
Nakon napuštanja grupe Yes, Moraz sa svim članovima snima solo albume, bivajući, ne više stalni član grupe, ali stalni muzičar na svim njihovim projektima.
Mainhorse -“Such a Beautiful Day”
Zvijezde su Morazu i dalje bile naklonjene. Po napuštanju grupe Yes, pridružuje se još jednoj velikoj grupi, Moody Blues. S njima ostaje više od deset godina, te snima albume, “Octave”, “Long Distance Voyager”, koji dolazi na prvo mjesto Američke top liste, te album “The Other Side of Life”.
Na tim albumima Moraz ima par svojih kompozicija.
Nakon svih tih godina s Moody Blues, dolazi čak do sudskog spora, jer mu je grupa zanijekala prava na tantijeme, iako se na svim albumima redovno pojavljivalo njegovo ime kao redovnog člana. Spor je dobio, ali uz minimalnu odštetu.
Od devedesetih pa naovamo, Patric Moraz redovno izdaje solidne solo albume.
Interesantan je jedan njegov projekt, ako se tako može nazvati. Naime, nakon stadiona i najvećih dvorana, sebi odabire put flat-rate muzičara na kućnim zabavama i partyjima.
Kad govorimo o flat-rate, mislimo na naknadu od nekih $800!?
Dakle, kako bi dokazao i pokazao svu bijedu i jad današnje muzičke industrije, okreće se nastupima po kućama, privatnih zabavama, da ne rečem vjenčanjima, izvodeći na klaviru svoja djela. Tim prilikama, broj gledalaca varira od 2, je dobro ste čuli, dva, do stotinjak maksimum.
Dakako, tokom ovog djela karijere, Moraz intenzivno surađuje s najvećim muzičarima današnjice. Tako snima s Chick Coreom, Bill Brufordom i John Mahavishnu McLaughlinom.
U Švicarskoj, točnije u Genevi, osniva Patrick Moraz’s Aquarius Studios, koji postaje magnet progresivnih sastava, uključujući i švicarski progresivni sastav Flame Dream.
Mainhorse:-“God”
I na samom kraju, ono neminovno – “Geneva Tapes” versus “Mainhorse”!
“Geneva Tapes” pršti od energije, puna je neke topline i mimo stava da progresivna muzika ne obožava kmenčenje i cmizdrenje. Neupitna virtuoznost, zaokružena sirova muzička slika, te neosporni talent Davida Kubineca, čine prvi album velikim. Najveća greška koja bi se mogla napraviti u poređenju dvaju albuma, je to sve skupa tražiti na albumu “Mainhorse”, jer u tom razredu ovaj nema što tražiti, pogotovo zbog odsustva Davida Kubineca. Naime, albumu “Mainhorse” fali ona toplina njegovog prisustva i boja zvuka koju je davao svojim glasom.
No i “Mainhorse” ima svoje adute. Najprije, u činjenici da je grupa u izričaju napravila korak naprijed. Taj korak naprijed možda nije toliko velik koliki bismo očekivali, ali i taj korak je očit na svakom pasažu i dakako u pristupu. Možda najveći korak naprijed/nazad u pozitivnom smislu je muzička vinjeta, instrumental “More Tea Vicar”, te highlight albuma “Pale Sky”. I tu dolazimo do onog finalnog, pečat Mainhorse albumu, kojeg daje ta tema.
I što više reći, a ne ponoviti se.
Mainhorse pa i njegov prethodnik, je, ako ne ništa, bez obzira na afinitete, dokument jednog vremena. Dokument koji na direktan način kaže kako je bilo i što je iz toga izašlo. Gledajući u tom kontekstu oba albuma, možemo komotno reći, Mainhorse, u svim svojim inkarnacijama predstavlja nezaobilazno štivo svakog tko želi poniknuti u tajne progresivne muzike.
Znam da je takvih danas malo, ali broj ne znači ništa u poređenju sa veličinom koja stoji iza njega.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.