Branimir Ostojić, aka Bo Fortin je do danas izdao 21 album.
Stoga je teško preko jednoga doprijeti do esence njegovog stvaralaštva pogotovo ako se zna da je svoj muzički put počeo davno, davno, još krajem šezdesetih kad je “skidao” Colosseum, Cream, Hendrixa ….
Tih davnih vremena, sjećam se, znao je s bubnjarem (Frana Tonči) i basistom (pok. Petar Zanki) svirati opus grupe Cream, dok im „ruke ne bi opale“.
Bili su to svirački maratoni, prepuni jamova i u biti, cijeli se koncert mogao tako promatrati, kao jedan veliki jam.
Prolazile su godine, (muzičko) odrastanje je donijelo sazrijevanje, te je Branko radio izlete u mnoge žanrove koji su mu u trenutku bili u fokusu.
Iako u početku reprodukcijski orijentiran, tokom vremena je počeo skladati svoje kompozicije, da bi odlaskom u Švicarsku počeo njegov kreativni život.
Entuzijasta po prirodi, optimista u duši, Branko je počeo snimati svoje albume, znajući da nema baš neke šanse u komercijalni probitak, a pogotovo ne probitak u medije, koji su rezervirani za “zvijezde“.
Balansirajući između stilova i priklanjajući se čas jednom čas drugom stvorio je “komplot” u kojem se miješaju utjecaji manje više svih poznatih žarova u rocku, ali ne samo u njemu.
Očito ga je privukao jazz i fuzija nastala na njemu, očito da je blues korijene omekšao i “razvodnio” ih utjecajem „tin pana“.
Uglavnom, Branimir Ostojić je stvorio svoj stil, koji ipak naginje na laid-back stranu u kojoj postoji jedan car, JJ Cale.
Bilo bi ipak pogrešno stavljati znak jednakosti uticaja JJ Calea i Brankovog opusa, jer je to daleko od one prave stvarnosti.
Muzika Branka Ostojića je lako slušljiva muzika, muzika koja se lako pamti i koja dobro dođe u svakoj prilici.
Na albumu “Tuxedo” Branimir je napisao sve kompozicije, osim bonus teme “Imagine”, John Lennona.
I ne samo što je sve sam skladao, nego je i u studiju sve sam odsvirao, kako uz pomoć tehnologije koja mu je bila na raspolaganju, tako i sviranjem na “stvarnim” instrumentima.
(samo je Andro Ostojić, Brankov sin, svirao ritam gitaru u naslovnoj kompoziciji)
Možda i nije običaj, ali počet ću od bonus pjesme “Imagine”, jer atmosferom pa i pristupom odskače od (labavog) koncepta albuma.
Uvod “Imagine” je obrađen u Eno/tin-pan stilu, i prvi dio bi se fantastično uklopio u neki ambijentalni projekt Brian Enoa ili Roberta Frippa.
Drugi, već klasični dio donosi u biti nadahnutu varijaciju na osnovnu temu kompozicije.
Album je na jednoj drugoj strani.
Obojen je atmosferom klupskog ambijenta, laid-back atmosfere.
Kompozicije obiluju koktelima utjecaja, isprepletenih do neprepoznatljivosti.
Blues i rock su tu u temeljima, jazz, ima fuzije, tin-pan alleya, cajuna, pa čak i bossa nove u naznakama.
Dobri duhovi Ry Coodera i JJ Calea lebde iznad svega!
Sastavljen od 11 kompozicija album živi svojim životom i slušajući ga, teško se oteti dojmu, “ovo sam negdje čuo“.
Teško da jeste, ali da će te čuti kad mu se vratite, to sigurno.
Od uvodne “SN 688879” pa se do završne kompozicije “Long Years Together”, Branko logički izlaze i obrazlaže zašto ga slušamo i čemu to vodi.
Fokusiranjem na solo dionice gitare postaje jasno je da ih svira majstor s iskustvom u svim poznatim žanrovima današnjice.
Velika je stvar što ih ne „siluje“, već jednostavno i smisleno slaže notu za notom i ne ostavlja nam ni jednog trenutka opciju da u glavi sebi kažemo, „ovo bih ipak drugačije odsvirao da sam u studiju“.
Nema smisla nabrajati kompozicije, jer sve su ujednačene u (visokoj) kvaliteti i sve krase nadahnuta sola.
Iako čisti instrumentali, sve su pjesme i te kako pjevne, što daje još jednu (skrivenu) dimenziju ovom albumu.
Produkcijski je album napravljen superiorno.
Snimljen je u “Sauverny”-u, Brankovom kućnom studiju u Versoixu (Švicarska).
Pored pridjeva “kućnog” i činjenice da je ipak na raspolaganju bila pristojna tehnika snimanja, produkcija je daleko iznad „kućnog nivoa“.
Ukratko, snimanje, mixing, mastering i produkcija su “one man deal“!
Impresivno!
Album donosi Branka Ostojića kao zrelog umjetnika koji elegantno artikulira svoj izričaj i bez opterećenja izlaže svoje misli kroz odsvirane mote.
Slušajući album lako je upasti u zamku i reći, „laka muzika“, “lako je to”.
E pa i nije.
Lakoća njenog izlaganja je obrnuto proporcionalna s kompleksnošću kojom Branko kreira te “jednostavne” zvučne slike.
Puno je truda, talenta i rada uloženo u kompozicije i to se čuje u svakoj sekvenci koja izlazi iz zvučnika.
Ogoljivanjem strukture kompozicije uviđa se slojevitost i angažiranost umjetnika da sve spoji u jednu cjelinu i fragmente poveže nevidljivim nitima koje neće „stršiti i bosti uši“.
Stoga, album se sluša onako kako dolazi, bez predrasuda i kalkulacija.
Jer na njemu je, jednostavnim rječnikom rečeno, dobra muzika.
Treba li od jednog albuma više očekivati?
P.S.
Nemam običaj, ali ovo jednostavno moram donijeti.
Autor mi je poslao interesantne informacije vezane za naslov albuma, ali i pojedine kompozicije.
Komentar autora donosim u integralnom obliku!
Zašto naziv „TUXEDO“?
„Tuxedo“ album je posvećen gitari Gibson Les Paul Custom 1971, koja zaslužuje pijedestalno misto u autorovoj kolekciji gitara.
Gitara je u crnoj boji i bilim rubovima na tilu i vratu. Zato su je u Americi popularno zvali tuxedo po crno-bilon veštitu.
Anegdote vezane uz naslove pjesama:
1. „SN 688879“ (serijski broj gitare)
2. „Almost Lost“ (gitara je ležala više mjeseci na YU carini gotovo izgubljena. Veliki šokovi za mene!)
3. „Inauguration“ (gitara je uz šampanjac inaugurirana u prvom restoranu “Fortin” – vl. Josko Radic)
4. „Night Club Misery“ (gaža u night-clubu Medena sa striptizetom koja je imala bolesno dite?)
5. „Cutting Wipers“ (orguljaš Ivo (Djovani) Vuletin je stavlja lamice na brisaće od auta protiv krađe!)
6. „Dusty Public Hall“ (svirka u Oklaj u prašnjavoj dvorani di su polivali vodu prije nastupa da se ne diže prašina! Gitara bi promimila boju od prašine!!)
7. „Potato in the Pipe“ (često su nam na kraju svirke u Oklaj stavljali patatu u auspuh od auta)
8. „Without Belt“ (na turneji bi često u stari kombi puka remen pa bi se krpili sa ženskin najlonkama)
9. „Olive-Grey Episode“ (gitara je bila uz mene i u vojsci, a u grupi je svira i Gabor Lendjel – Teška industrija , kasnije moj dragi prijatelj)
10. „Tuxedo“ (naslovna pisma)
11. „Long Years Together“ (gitara i ja, danas, zajedno 45 god.)
12. Imagine (bonus track)
Eto, pred vama je album i na vama da ga poslušate!
Posvetite mu vrijeme trajanja, isplati se!
Branimir Ostojić (Bo Fortin) – “Tuxedo”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.