U ovoj emisiji nešto sasvim drugačije. Predstavljam grupu iz ondašnje “druge lige”. Ovo druge lige – molio bih da se uzme u debele navodnike.
Vjerojatno se pitate zašto baš ovaj sastav, jer pored toliko prvoligaša, izbor je pomalo čudan. Nadan se da će se tokom, a pogotovo na sam kraj emisije, nedoumica raspršiti. Dunque, družimo se s Beggars Operom i njihovim drugim albumom “Water of Change”
Beggars Opera je bio progresivni band iz Glasgowa, koji se nalazio i još uvijek je, u Škotskoj. Te 1969 godine. gitarist Ricky Gardiner okuplja ekipu u kojoj se nalaze Alan Park na klavijaturama, Martin Griffiths vokal, Marshall Erskine na basu i flauti i naposljetku, Raymond Wilson na bubnnjevima. Bandu daju ime Beggars Opera, po noveli John Gaya i time donekle objavljuju kojim će pravcem ići njihova muzika.
Po starom dobrom običaju u to vrijeme, grupa potpisuje ugovor po samom osnivanju i 1970 godine diskografska kuća Vertigo Records im izdaje prvi album “Act One”.
Prisjetimo se na sekundu, Vertigo Records je bila diskografska kuca koju je osnovao Philips, u namjeri, čujte sad ovo, u namjeri da pomogne mladim, neafirmiranim bendovima, ali isto tako da pokrije segment produkcije van struje, odnosno undergrounda. Izgleda da su nekada i velike kompanije imale dušu!
Ajmo nastavit, dakle, prvi album “Act One” je donio grupu u veoma zrelom izdanju. Naslanjajući se na opus grupe Nice, sljedeći utabane staze Exceptiona i usvajajući elemente srednjevjekovne plesne muzike, Beggars Opera donosi svoju verziju post psihodelije pomiješane sa simfo uticajima i sve to zapakovano u orginalni zvuk banda.
Ovako opisano ispada da je grupa i te kako zaslužila naslovnice onog vremena. U neku ruku jesu ali nažalost, u tim, muzički turbulentnim vremenima, broj velikih igrača na sceni je bio izdašan, tako da su grupe poput Beggars Opere (nezasluženo) pale u drugi plan. Bilo kako bilo, prvi album donosi jednu skoro zaboravljenu klasičnu plesnu temu, “Passacaglia”, temu koja je u šesnaestom stoljeću iz Španjolske došla u Italiju i tu u renesansnom razdoblju, doživjela mnogobrojne verzije. Da bi van predočio o čemu govorim, poslušajmo verziju iz dvadesetog stoljeća u izvedbi Beggars Opere.
Na “Passacaglia”se naslanja “Raymonds Road”, još jedna tema koju jednostavno moramo poslušat. Radi se o zbiru klasičnih plesnih tema, tako majstorski povezanih, da jednostavno djeluju kao jedna cjelina. Ne mogu ovo javno nazvati remek djelom ovog žanra, ali poslušajte pa ocijenite.
Album za divno čudo donosi i jednu singlicu. Pomalo čudno za ovaj tip banda, ali i to se događalo. Tema “Sarabande”, je ta kompozicija izdana na singlici i ponovo, za divno čudo, a čuda su se u to vrijeme događala, i singlica i album se polako penju po top listama. Dakako, većinom Europskih, Amerika je ostala gluha na ovu muziku.
Te iste godine, dakle, 1970, izdaju drugi album “Waters of Change”. Album po izlasku pobuđuje pažnju na Otoku, ali i na kontinentu. Singlica “Time Machine”, skinuta s albuma, postiže veliki uspjeh u Njemačkoj, gdje grupa stiče kultni status.
Dakako, sve vrijeme grupa prolazi kroz personalne promjene koje nisu bitno uticale na smjer djelovanja grupe, te ovdje nećemo o tome.
I da ne duljim previše, dolazimo do središnjeg djela emisije, poslušat ćemo cijeli album ”Waters of Change”
Emisiju nastavljam prikazom daljnjeg toka karijere ove grupe.
1972 godine Beggars Opera snima treći album, “Pathfinder”. Iako ga mnogi drže za njihov najbolji, osobno se ne slažem, jer album ne odiše svježinom prethodnika, a niti donosi ista novog u odnosu na prijašnji opus. Album je korektno napravljen, sa svojim svijetlim trenucima i to je to. Na albumu se našla obrada hita Richarda Harrisa, “MacArthur Park”, pa najprije poslušajmo nju.
Jedan od svjetlijih trenutaka na albumu “Pathfinder” je kompozicija “From Shark To Haggis”. Mogući putokaz daljnje karijere se mogao nazrijeti u kompoziciji “Stretcher“, ali nažalost grupa nije krenula tim smjerom. Umjesto toga, kreću u bezlične vode svojim četvrtim albumom ”Get Your Dog Off Me”, te time zaključuju povijest originalne postave Beggars Opere.
Ono što je slijedilo 1975 i 1976, nećemo spominjat, jer na sceni je stupila nova verzija Beggars Opere, koja u biti nije imala ništa zajedničkog s ovom postavom koju predstavljam.
Oprostit ćemo se od Beggars Opere sa spomenutom temom “Stretcher”
Po raspadu grupe, Ricky Gardiner je krenuo s Bowiem i sa njime snimio “Low”, prvi album Bowieve Berlinske trilogije. Nakon toga pridružuje se Iggy Popu i s njime izdaje album “Lust for Life” te biva supotpisnik Iggyjevog hita “The Passenger”.
Alan Park se pridružio Cliff Richardu, te sa njime ostao dugi niz godina, ali kao njegov muzički direktor.
I to bi bilo to o bandu Beggars Opera!
E sad, dužan san jedno objašnjenje.
Zašto Beggars Opera?
Na prvo mjesto što su stvarno dobri i prva dva albuma su moji omiljeni favoriti. No, to nije osnovni razlog večerašnje prezentacije, on leži u jednoj drugoj činjenici.
Beggars Opera nikad nije uspjela postići neku planetarnu popularnost, iako su svirali dobru i slušljivu muziku. Normalno, razlog leži u ondašnjem vremenu. Kao šta sam prije rekao, na sceni je bilo previše “velikih” da bi se Beggars Opera mogla visoko uzdignuti. No i pored toga, dobili su šansu za snimanje prvog, nakon njega za drugi i treći pa čak i četvrti album.
Postavši popularni u Njemačkoj i poznati na Otoku, njihov status u underground svijetu je bio donekle zacementiran. Time su potvrdili onu prastaru – svako zaslužuje šansu.
Povlačeći paralelu sa današnjim vremenom, sa žalošću moram tvrditi da jedan sastav, tipa Beggars Opera, nikada ne bi dobio šansu da dođe dalje od portira na ulazu u zgradu u kojoj je diskografska kuća, a da ne govorim o nekom snimanju i izdavanju cd-ova.
Treći razlog ovog izbora je pokazati i ukazati na razliku u standardima prije 40 godina i danas.
Sedamdesetih, pored svoje neosporne kvalitete, Beggars Opera je bio “drugoligaški sastav”. Bacimo li pogled danas na scenu, vidjet ćemo….. u stvari nećemo ništa vidjet. Nema velikih, nema avangardnih, nema prve lige, nema druge lige, nema ničega. Rijetke časne iznimke samo potvrđuju ovu tvrdnju. Sivilo prosječnosti i carstvo retardiranosti vlada svjetskom muzičkom scenom, gdje velike diskografske kuće kroje masovni ukus po svojim mjerilima.
U stvari, osjećam žaljenje spram novih naraštaja mladih, koji rastu bez kreativnog muzičkog segmenta u svom sazrijevanju, jer ostaju prikraćeni za jedan veličanstveni doživljaj koji sa sobom neminovno nosi i crtu produhovljenosti, koja pak vuče razboritost, a ova nas i te kako vodi kroz život.
Bilo bi glupo reći da to ne postoji danas, jer produhovljenost se ne postiže samo muzikom, ali ono što ne postoji, to je muzika koja oplemenjuje dušu, muzika današnjice koja bi natjerala slušatelja da razmišlja dok je voli, muzika koja ostaje u njemu, a ne da je konzumira kao potrošnu robu. Drugim riječima, muzika nije samo zabava kako se servira danas, a na što je spala, muzika je način života, muzika je način razmišljanja, muzika je kadikad sam život.
Doživljaj umjetnosti pa tako i muzike, brutalno je amputiran iz naše diktirane svakodnevnice. A to je i bio cilj, jer sjetimo se, razvojem demokracije u umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih, ulica je dobila nevjerojatnu snagu. I sve vlade ovoga svijeta su uprle sve svoje resurse da otupe oštricu protesta koji je dolazio s ulice, a u posljednje vrijeme, kao što smo svjedoci događaja, i kanaliziraju tu snagu za svoje ciljeve.
U stvari, sve to postaje dio velikog scenarija, kojem je krajnji cilj pacifikacija masa. A ona se postiže peglanjem mozgova i zatiranjem kreativnosti. Jer najopasniji je pojedinac koji misli. Postoji još samo jedna opasnija stvar od toga – grupa ljudi koji misle i voljni su to mišljenje prenijeti na ulicu.
Zanat se, ka što smo vidjeli, ispekao šezdesetih i sedamdesetih, kad su pokreti s ulice toliko uzdrmali politički establishment na globalnoj razini, da niti jedna vlada više jednostavno nije smjela dozvolit tako nešto. Od tih trenutaka rade sve da bi se stanovništvo pasiviziralo i prihvatilo ono što mu se servira, kako po pitanju građanskih sloboda, sigurnosti do umjetničkog izražavanja. Ili ukratko, u svemu onome gdje ljudska kreativnost treba doći do izražaja.
I u tome su uspjele!
Usvajajući doktrinu, “važna je samo zabava”, kreće se u peglanje mozgova podanika, servirajući im to kao brigu za budućnost. Kad ni to nije dovoljno, kreiraju se krize u kojima se ti isti javljaju kao spasitelji, ali istovremeno koračajući prema unaprijed zadanom cilju pasivizacije masa.
Ne, ovo nije teorija urote, niti san paranoičan kad ovo tvrdim. Promatram svijet oko sebe već 40 godina i vidim ono što se događa. A uz to, dovoljno putujem da bi shvatio globalnu dimenziju ovog o čemu pišem. A ako ne vjerujete, pogledajte malo oko sebe.
Otvorite oči!
I za kraj oni zadnji, ali pokretački razlog ovog monologa koji naizgled i nema baš previše dodirnih točaka s ovom emisijom i njenim kontekstom. Nedavno je potajice, nakon velike bure, izglasan zakon nazvan ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement). Malo je kome jasno što on donosi, osim dakako kreatorima samog zakona. Pod krinkom zaštite autorskih prava, ide se korak dalje u ograničavanju ljudskih sloboda. Ide se u smjeru kontrole interneta i samim tim ide se u pravcu kontrole informacija i njihovog slobodnog protoka. U stvari, ide se u smjeru kojim se izjednačava internet s ostalim kontroliranim medijima.
A svi znamo što to znači!
Jedini za sada, koji dižu glas su hakeri pod nazivom “Anonymous”, no na duge staze, sumnjam da će imati neki veći povijesni uticaj. Ono što hoču reći, zapamtite gdje je internet danas i sjetite se za koju godinu. Već je sada izgledno da dodirnih točaka neće biti.
Ako zakon prođe na državnim nivoima, a sve upućuje da hoče, prije ili kasnije, današnji internet će polako, ali sigurno nestati iz naših života i zamijenit će ga strogo kontrolirana “magistrala duha”, po kojoj će koračati predstavnici lobotomizirane ljudske race, koji sa slobodom mišljenja i kreativnim izrazom neće imati ništa zajedničkog.
I kontra toga se treba borit i tome je posvećena ova emisija.
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!