Godina 1991, rat je već počeo, ja ništa ne razumin.
Samo želim pobjeći u svoj svijet i slušati muziku.
Zamolio sam prijatelja da mi snimi 2 albuma koja sam žarko želio čuti. Na TDK kazeti od 120 minuta i 12 kuna nalazilo se refleksija stanja svijeta i svijesti u tom vremenu:
A strana: Guns n’Roses/ Appetite for Destruction
B strana: AC/DC/ Razors Edge.
To se preslušalo taman dovoljno, nekih 130 puta, da mogu slobodno maštati kako ću zaminiti nekoga od njih na bini jer već znam sve tekstove napamet.
A realnija maštarija je bila kako ću ih bar gledati uživo, što nije izgledalo da će se desiti u skorije vrime. Ganse sam čekao i dočekao 3 puta, AC/DC jednom na Olimpiskom stadionu u Minhenu 2009 za Black Ice turneju. Ali tada sam bio na tribinama, sada sam htio intimnije iskustvo. Ono da me Angus Young zarazi EBVom kada svoj znoj bude tresao doli na mene.
Bilo je bližih i boljih opcija, ali u Gelsenkirchenu i na Schalkeovom stadionu je bio prvi i prvcati im koncert nakon 2016 (uz samo jednu iznimku festivala u Californiji prošle godine).
Angus 69, Brian Johnson uskoro 77, upitno mi je bilo hoće li doživjeti sljedeći koncert u istom tijelu. Mnogi od njih su poklekli puno ranije. A neke sam i osobno ispratio kao James Browna i Šabana Bajramovića.
Plan za avanturu je bio sjesti u mog Žuću i sa drugom, ali bez krova nad glavom odvoziti 1500 km u komadu. Ali kada sam pogledao prognozu i sebe u oči, ta avantura sa vremenskim ograničenjem od samo 4 dana više je izgledala ko mučenje nego roman Jack Couraca.
Ni on nije bio “Na cesti”, samo da bi se vozio i došao na destinaciju.
Na brzinu sam našao avionske karte i prvi put u životu rezervirao rent a car. Ne radite to ako kao ja nemate kreditnu (ne debitnu) karticu na svoje ime.
Google mape i teta koja radi za njih su nam sljedeća 3 dana bila ona vrsta prijatelja na kojeg se moraš osloniti, puno ti pomaže, al te i često dovodi u neugodne situacije, pa i za život opasne. Skrenite lijevo (u jednosmjernu ulicu), izađite desno na izlaz (iz krajnje lijeve trake sa 140 na sat).
Htio sam samo živ i zdrav doć na koncert, popit pivu od 10 eura i nacrtat se isprid bine.
Ulazak u stadion među prvih 50 000 ljudi izgleda ovako:
Jesam si platio prve redove, ali za tu privilegiju se trebalo boriti sa još njih nekoliko stotina, puta 10. To je kao da dobiješ tombulu, a onda se javi njih još 57, pa umjesto 3000 eura dobiješ 52.
Savjet broj 2: Kupite kartu za parter i nonšalantno se probite do prvih redova kao da vas tamo čeka misto i jaketa, a vi ste samo otišli na wc.
Opcija otić po pivo lipše zvuči, ali ona ubraja stavku nošenja pive dok se probijate što riskira gubitak istoga, i vlaga među nogama.
A što se tiče samih karata bilo je isprid stadiona dovoljno za kupiti od preprodavača ili samo onih koji su imali viška. Ja/mi smo platili po 80 eura samo provizije lešinarskoj agenciji Viagogo za isprintanu kartu jer ionako lihvarski Ticketmaster je brzo ostao bez karata. Naravno da jeste kad su pola pokupovale agencije kao ova i Gigsberg, ne oni smrtnici koji sam sreo ispred stadiona.
Za pristojnu naknadu spreman sam na autocenzuru i odstraniti ovu anti reklamu spomenutima.
Do tada, eto i trećeg savjeta: Riskirajte i kupujte lipe karte u boji od ekipe isprid.
Da nas zabavi dok velikani ne krenu težak posao su imali Pretty Reckless. Američki hard rock bend sa bivšom manekenkom za volanom. Nigdi nisu bili posebno najavljeni što je možda bila taktika da se publika nacrta unutra čekajući AC/DC, a ne izbjegavajući uć znajući da oni zagrijavaju. To je dvosjekli mač, jer opaka plavušica sa nikad većom publikom isprid sebe, a golih leđa i četveročlanim bendom iza sebe je pjevanjem izbacivala dušu kao na psihoterapiji, tresla glavom kao da joj nije pomogla i animirala publiku pljeskom, ali to mi je sve izgledalo pomalo pretenciozno, pa i žalosno.
Ne možeš od ekipe tražiti da pjeva tvoj refren kao da si Mišo Kovač, a nitko nije čuo ni za tebe ni te pjesme. Dobro, bar ja nisam čuo.
No što drugo učiniti? Samo odraditi i nestati?
Sjećam se ipak kako bi Gansi imali Soundgarden za predgrupu. No možeš imati i Gazde, ali tada se bar zabaviš gađajući ih upaljačima.
Pretty Reckless su ipak pošteno odradili svoje, a ja sam iz dosade izbroja čak 51 Marshall pojačalo na bini.
Nakon nekih pola sata čekanja ugasila su se svjetla i upalili se svi ekrani.
Kao u igrici i u njihovom spotu sa zadnjeg albuma Ford GTO iz 68e juri ulicama, ulazi u grad Gelsenkirchen i uljeće na stadion ko Rusi u Berlin, samo na rif pjesme
‘If you want blood, you got it’.
Umisto da uživam, evo za tebe (pour moi .. op. ur) sam snimio to:
Publika je podivljala i odjednom smo znali zašto smo tu i zašto 1563 cestovnih ili 1058 letećih km u jednom smjeru nije bilo premalo.
Viditi staroga Angus Younga u svojoj školskoj odorici, kratkim hlačicama i zelenoj kapi sa bilim bičvama do pola kolina je bilo i smješno i lijepo, a na pola koncerta već se riješio odijela i kape. No njegov ipak najveći zaštitni znak je crni Gibson SG, gitara koju svatko može kupiti i pokušati svirati, ali nikada je nitko sa nikim neće povezati nego samo s Angus Youngom.
Slijedila je ‘Back in Black’, pjesma i album koja je Brian Johnsona učinila besmrtnim, pa da je samo to snimio. Tek 4 mjeseca nakon smrti legendarnog i nenadjebivog Bon Scotta snimiti i izdati album koji će postati i ostati drugi najprodavaniji album svih vremena spada u svjetsko čudo, veće i od 10 km ceste u Hrvatskoj bez rupe. Ako te baš zanima, “Thriller” od Michal Jacksona je prvi.
Kao u najboljim danima, ali sada sa kojim iskustvom i sijedom dlakom više gunđao je, režao, hrkao i urlao, na užas svih učiteljica pjevanja. Mučio se jeste, ali to je bio on. Više puta je od sreće dizao ruke u zrak sa stisnutim šakama.
Ipak, na mjestu tonca bi ga malo pojačao, jer često se nije čuo dovoljno, ili se to samo meni učinilo kada vidim koliko se bidan napreže.
Kasnije sam pročitao da su se ljudi žalili na loš zvuk, ali to nije greška benda već i inače Veltins Arene koja nije napravljena za to, već za nogomet, trenutno drugoligaški.
Slijedila je ‘Demon Fire’, sjajna stvar sa njihovog posljednjeg albuma iz 2020, uz scene već navedenog spota i jurnjave Pontiaca GTO sa manulnim mjenjačem. Vatra se taman rasplamsala, ide ‘Shot down in Flames’ i svi ekrani su gorili u vatri.
Za ‘Trunderstruck’ sa ‘Razors Edge’ (1990) su imali ludilo efekt struje na svim članovima benda (na ekranu naravno).
Slijedila je jedna neočekivana, ‘Have a drink on me’ sa ‘Back in Black’.
Spušta se sa neba brončano zvono od 900 kg, znamo šta slijedi, ‘Hells Bells’. Mnogo puta su i otvarali koncerte sa ovom stvari. Slijedi ‘Shot in the dark’ sa posljednjeg im albuma kojeg još nisam presluša. Bogami bi imao vremena da smo išli autom.
Ali ovaj koncert osim za poticanje hormona nostalgije ipak služi i u svrhu reklamiranja novijih i recentnijih stvari. Kaže drug Nikola Radman da nisu ništa napravili od 1982, ništa osim 9 albuma i 10 svjetskih turneja. Ako i žive na nekoj staroj slavi, svako malo je opet zasluže. U tu čast idu ‘Stiff Upper Lip’ iz 2000 godine i gotovo jedina im ljubavna ‘You Shook me all night long’, pa ‘Rock n Roll train’ i ‘Shoot to thrill’.
Dotad moram priznat sam se borio sam sa sobom da se 100% opustim i prepustim koncertu.
Toliko iščekivanja i onda na sam događaj isprid nosa ja brojim godine članovima benda i pokušavam se sititi koliko ih je tu od kada sam ja živ. Navodno samo dva. Onda me naravno i muči krivnja što nisam sad u ekstazi i deliriju, a ne da samo cupkam u gomili i dižem mobitel da nešto snimim.
A kad smo kod toga evo i “Sin City”:
Na ‘Giving a dog a bone’ sjetio sam se da danas ništa osim ručka, kave i jedne pive nisam stavio u sebe, a kao pasu kost baš bi mi dobro došao neki suplement, u tekućem, krutom ili dimovitom stanju. Ali sada je bilo prekasno za to, a red za pivu je bio već nego za fažol na prvomajskoj proslavi.
A nije bila besplatna.
No ipak rif na ‘Dirty Deeds Done Dirt Cheap’ mi je kožu učinio hrapavom sa podignutim svim dlakama u zrak. A na ostatak repertoara mi se slobodno i muškost mogla dignuti kada se prašilo ‘Dog eat Dog’, ‘High Voltage’, ‘Hell ain’t a bad place to be’…
‘Riff Raff’ znam dobro sa ‘Powerage’ albuma kojeg sam na wakmanu dok se baterije nisu iscijedile preslušavao, za vrime učenja za popravni iz povijesti u petom ili šestom razredu (ne znam kojem točno jer sam išao na popravni oba puta). Jer povijest glazbe nije bila u knjigama.
Slijede ‘Higway to Hell’ i još jedna krasna ljubavna ‘Whole lot of Rosie’, pisma koja je AXL Rosa kandidirala za prvu opciju zamjene Brian Johnsona na turneji iz 2016 jer su je Gansi često izvodili. Jebo bend koji ne zna odsvirati pjesmu svojih idola na koncertu. Jedino ako si ti idol svima.
Za ‘Let there be rock’ nakon 4 minute Brian je mogao otić popit nešto, pojest kebab, istuširat se i prominit crnu majicu dok Angus svira 14 minutni solo, diže se pod plafon arene uz pomoć hidraulike, pada i na leđima se vrti ukrug svirajući, pa onda trčeći okolo kako on to najbolje zna posljednjih 50 godina, samo malo sporije.
Kad sam vidio da ne misli stati diga sam mobitel da snimim njegov srčani udar:
Netko drugi bi tu triumfalno zasvršio (nije tipfeler) koncert, ali ne i oni. Uz dvi minute pauze slijedio je rif i uzvici Oi, Oi, Oi…
‘See me ride out of the sunset
On your color TV screen
Out for all that I can get
If you know what I mean
Women to the left of me
And women to the right
Ain’t got no gun
Ain’t got no knife
Don’t you start no fight
Cause I’m TNT’
Pa ako to nije vridno življenja i doživljavanja za bilo koga ko se smatra iole rokerom onda nije ništa. Briši suze radosnice ili zatvaraj šlic, di ćeš više od ovoga?
Ali nije kraj dok topovi ne označe kraj. Kao za poželiti, na binu iz mraka izlazi 6 topova iz američkog građanskog rata i uz pucnjeve pa vatromet završavaju ‘For those about to rock, we salute you’.
Prvi put da sam doživio vatromet u zatvorenom prostoru.
Bilo je još naivaca koji su htjeli i očekivali još, ali kao i u svakom dobrom sexu, kada je kraj, kraj je. Ne tražiš još, već pališ cigaretu i misliš kako život opet ima smisla.
Ako sam ikada poželio imati dicu to je bilo u tom trenutku, da svog klinca od 14 godina odvedem na koncert nakon kojeg će zaboraviti sve šta je čuo na radiju i u školi i vidio na Euroviziji. Kao što bi volio da su mene odveli na nešto slično, a ne na Lepu Brenu. Ali jesam potapšao i za ruku izveo onog depresivnog, a buntovnog klinca u sebi koji je pisao patetične pjesme i mislio da ne postoji ništa više i bolje od 4 kvadrata sobe i kazetofona.
Ipak, i za ljude koji i površno vole glazbu i rock, a i za one koji ga sviraju AC/DC su tu da pokažu kako se to radi. Jesu stari i već dosta okrnjeni, ali za mene i mnoge oni su izmislili rokenrol, tj.ovakav hard rock. Volim ih jer su majstori jednostavnosti i direktnosti, akord, dva ili tri, moćni tekstovi i samo zajaši val. Bez puno pretencioznosti, glume, šminke, patetičnih balada, pa i prenemaganja.
Ja primjetim šta i drugi ne gledaju, pa i da nitko od njih nema tetovaže na rukama i nogama, nema velikih rećini, ogrlica, narukvica, lanaca, marama i kožnih jaketa, a ni obrijanih glava. Znači ne trude se izgledati i ponašati rokerski, samo rade jedno te isto već pola stoljeća, i to rade kao da ne postoji sutra.
Ako se još iko misli, počinjući sa danas 21.05,
AC/DC u Evropi sviraju još 20 koncerata do 17.08. Ako ko ode i zažali, ja ću mu platiti lječenje.
Jer što je za katolika hodanje Camino de Santiaga, što je za muslimana odlazak na Hadž, što je za planinara osvajanje Kilimanjara, to je za rokera odlazak na AC/DC, i to vrlo vrlo vjerovatno na posljednju turneju u njihovim i našim životima.
21.05 – opet Gelsenkirchen, Njemačka, Veltins Arena
25.05 – Reggio Emilia, Italija, RCF Arena
29.05 – Seville, Španjolska, La Cartuja Stadion
05.06 – Amsterdam, Nizozemska, Johan Cruyff Arena
09.06 – Munich, Njemačka, Olympic Stadion
12.06 – Munich, Njemačka, Olympic Stadion
16.06 – Dresden, Njemačka, Messe
23.06 – Beč, Austrija, Ernst Happel Stadion
26.06 – Beč, Austrija, Ernst Happel Stadion
29.06 – Zurich, Švicarska, Letzigrund Stadion
03.07 – London, Engleska, Wembley Stadion
07.07 – London, Engleska, Wembley Stadion
13.07 – Hockenheim, Njemačka, Ring
17.07 – Stuttgart, Njemačka, Wasen
21.07 – Bratislava, Slovačka, Stari aerodrom
27.07 – Nuremberg, Njemačka, Zeppelinfeld
31.07 – Hannover, Njemačka, Messe
09.08 – Dessel, Belgija, Festivalpark Stenehei
13.08 – Paris, Francuska, Hippodrome Paris Longchamp
17.08 – Dublin, Irska, Croke Park
Za kraj da nadodam da je dok ovo pišem izniklo nekoliko snimki cijelog ovog koncerta iz nekoliko kuteva na YouTubu, pa ako imate tu nesreću da želite, a ne možete otići, popijte nešto, ugasite svitla i pogledajte to na velikom ekranu. Jer za razliku od nekih koje ovdje namjerno neću imenovati pravim imenom, već recimo samo Balaš, Đoni, Dilan, AC/DC imaju dovoljno i love i samopouzdanja da im snimanje od fanova i objavljivanje koncerata ama baš niti malo ne smeta, niti škodi.
Još jedan dokaz ko su pravi rokeri i ljudi!
Mali foto album:
(autor svih fotografija Davor Bobanac/MLP-U)
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.