U klubu Kocka se održao po ko zna koji festival autorskih bendova St@Art.
To je uvik dobra prigoda za otarasit se apokaliptičnih misli kako u ovom gradu više nema mladih bendova i dobre mjuze, a i ublažit depresiju koja nastupa posli lita, a i prije zime.
U konkurenciji stotina pristiglih prijava i audio uradaka stručni žiri je imao nezahvalan posao izabrati ona 4 benda koji će nastupiti u prvoj polufinalnoj večeri. I na kraju njihov izbor se suzio na ova imena od jedne riječi i 5, 6 slova: Foster, Sejnt, Binebi, Parola.
Ja sam kako mi i ne priliči došao čak uru vrimena ranije da u miru uz stol mudraca sastavim svoj stručni žiri za ovaj događaj, koji se sastojao od profesorice hrvatskog jezika, veterinarskog tehničara, bivšeg gitarista benda Tyger Lamb i jednoga mene.
Oko 21 sat se klub popunio većinom glazbenicima (Stereotrip, Zo, Djigibaoo, Prevail, Mind Zoo…), jer budimo realni, ako nećedu podržati nove nade i buduće kolege ne zaslužuju ni da se njih podrži.
Prvi su se na binu popeo bend Foster, 3 simpatične curke, bez priče, bez smijanja i pozdravljanja mame i tate udrile su od početka do kraja žestoki rokerski ritam. (Što se doduše baš i ne vidi na ovoj mojoj slici.)
Cura buntovnog i snažnog karaktera, gitare i vokala, plavušica koja udara bas kao da ima 100, a ne upola manje kila i iskusna i samozatajna Ivana Županović na bubnju.
Kao da su me katapultirali na kraj 70ih i klub CBGB u New Yorku pred nastup Blondie, Patti Smith ili The Smiths.
Pivalo se na engleskom jer naravno da su im uzori bili glazbenici takvog vokalnog izričaja, a ne Divasice i Frajle. A i lipše se izraziti na engleskom, a to što te malo ko razumi i na hrvatskom, a kamoli na stranom jeziku je već drugi par štikli.
Baš kulerski i onako frajerski su zavladale binom, gotovo bez emocija, pa ili su puno vježbale ili malo popile, ali u svakom slučaju mene i naš stol su osvojile. Svidio mi se i efekt imitacije sintisajzera što neupućenima uvik zvuči kao trik mađioničara. Čuješ synth, a ne vidiš ga?!
U nekim drugim vremenima i na drugim prostorima oko njih bi se dizala prašina i bili bi senzacija koja se mora vidit, ali u 2023 u ovoj vukojebini ostaje im samo da sviraju za gušt, da ispoljavaju svoje emocije kroz glazbu, da ne bi završile ko David Foster Wallace čije prezime nose.
Ako je ovako počelo, kakvi će biti ostali?
A onda nemalo iznenađenje večeri. Na binu se popeo mršavi ćelavi lik sa gitarom, bez benda, stari mladić, mojih godina, potpuno sam sa svojim materijalom u glavi. Nešto u stilu Hari Rončevića i onoga ćelavog lika iz Zadra šta je ima 1 hit prije 20 godina.
Teško mi je biti objektivan nakon što sam 4 dana ranije na akustičnoj gitari gledao uživo Tommy Emmanuela, pored kojeg bi i Hendrix izgleda ka Jasenko Houra.
Ali Tommi sigurno nikad neće pjevati emotivne pjesme na hrvatskom kao ovaj gospodin umjetničkog imena Sejnt.
Stalno sam promišljao gdje bi ta vrsta glazbe koju čujem mogla najbolje odgovarati i odgovor je Splitski Festival, CMC te radio Split i Dalmacija. Nije to bilo ni malo površno i siromašno, čovik zna baratat gitarom, stihovi su nježni i poetični, naravno ljubavnog karaktera, a pri refrenu se pomagao efektom koji mu duplira glas, pa je zvučao kao da pjeva u duetu sa Dinom Šaranom iz Letu Štuke.
Pri čemu je naravno uštedio vrime, lovu i živce na pjevačicama koje će angažirati kada se proslavi. Uštedio je na bubnjaru tako što je sam lupkao po gitari i ponavljao to sa looperom na jednoj ili dvi pisme.
Kolega Bruno za stolom je rekao da je problem ovakvih izvođača što kada čuješ prvih 10 sekundi čuo si cilu pismu, rif, kitica, refren, kitica, refren, solo, kitica, refren, kraj. No što bi onda rekli Bob Dylan, Neil Young i još milijuni drugih koji slijede taj utabani put?
Ja kada bih svoju zbirku pisama uglazbio i sa 2 akorda, hodao bih pola metra iznad zemlje od ponosa, tako da ovdi mogu samo srat i naravno poželit sriću.
Za razliku od prvog sastava ovaj “1 man bend” ima veću šansu uspjeti i čak živiti od svoje umjetnosti.
Ipak za kraj mala opaska žiriju, on je trebao nastupiti prvi, za zagrijavanje publike, dok su curke tribale druge. Znam da su išli logikom da mlađe i neiskusnije prve probiju led, pa da se onda kvalitetom događaj diže prema gore, ali glazbeno i uopće ambijentalno akustična gitara uvik ide prije rock benda i gotovo.
Hvala na razumijevanju.
Treći bend odmah po imenu BINEBI i izgledu sam mogao pretpostaviti šta sviraju, jer nastavljaju novi trend hip hop roka koji predvode bendovi isto maštovitih imena kao Neki reperi i Koji bend.
Odmah su me kupili sa rifom prve pisme od ‘Bright Lights’ Gary Clark Jr. A kasnije bi bilo nepravedno da ih guram u okvire tipa Bluvinil, ali istina je da i njih čeka svjetlo blu budućnost ako budu ustrajni, jer ovakvih bendova na našoj estradi nikad dosta.
Vokal u startu je zvučao sramežljivo (što se na ovoj slici baš vidi), no kasnije je ipak pokazao sve svoje sposobnosti i zašto je tu. Izdvojio bih još samo gitaristu koji cilom bendu daje bluz rock izričaj i kao na drugom kraju konopa vuče ih da ne padnu u pop provaliju. Skužajte šta se neznan bolje izrazit.
Valjalo bi ih još negdi poslušat.
Zadnji bend Parola je bio kombinacija članova iz Otočca, Zagreba, Vrbovca i Šibenika. Ima ih 5, što znači da je 1 grad u većini, ali neznan koji.
Slično prošlom bendu, ali sa dvije gitare i basom, te energičnim pjevačem za klavijaturama.
Oni su znali da su na gostujućem terenu pa su u samom finišu utakmice, tj.večeri pri rezultatu 0-3 krenuli u napad, na sve ili ništa i uspili preokrenut. I evo odmah ću reći, pobijediti.
Energija i trud svakog člana benda uz očito već uvježbani ‘performans’ je jednostavno preuzela Kocku i momci su zaslužili proć dalje.
O samoj im pop rock funky svirci ne mogu puno lamentirati, ali da ih netko vrti 50 puta dnevno na radio stanici nitko se ne bih posebno bunio.
Samo ja te stanice ne slušam.
Zanimljivo je to kako bendovi iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske potegnu do Splita se natjecat i odmah su energijom i zalaganjem duplo jači i upečatljiviji od ovih ovdi domaćih koji na bini Kocke kao da nacrtaju svoju kocku iz koje ni slučajno korak ne izađu. Pitam se kakvi bi bili da oni gostuju negdi gori. Naravno to se ne odnosi na bubnjara, koji jedino šta može je dignit se sa katrige i gađat publiku palicama.
Ove godine srećom u finale ulaze po 2 benda od svake večeri tako da su se dalje zasluženo plasirale i curke iz Fostera za kojeg, neću vam otkrit, glasao cijeli stol mudraca za kojim sam sidia.
Za kraj pohvale Kocki koja je napokon popravila zvuk i to bez da su kačili deke po stropu kako sam onomad predlagao. A i nije mala stvar što se u šanku mogu pronaći čak dvi vrste crne pive što i priliči crnom ambijentu, a to je i duplo više nego u većini kafića i to za pristojnu cijenu. Mi hepi.
Mi not hepi što je moj mobitel i svih ljudi oko mene cijelu večer se svakih par sekundi pokušavao spojiti sa bluetooth uređajima u blizini, bez obzira što je opcija bluetooth isključena. Definitivno bizaran, moguće i hakerski događaj koju nikad nisam doživio u životu. Neko vrijeme ću izbjegavati Porn Hub.
Drugo polufinale sa bendovima kompliciranijih imena tipa: Peacefool Snyte, Munchmen, Duelist i recimo Hyper Tidez, je na repertoaru u sridu 22.11, a veliko finale otom potom.
Vidimo se!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.