U legendarnom klubu Kocka u Splitu desio se sada već legendaran St-Art festival u svom 13-om izdanju.
Minjao je lokacije, od O Hare do Judinog Drva, Circusa, Plana B... , redom ih je i zatvarao (još se ovi zadnji drži), ali nije minjao početnu ideju i zanos, a to je da se pomogne mladim bendovima, na užas roditelja, da se dokopaju bine i publike. Čak sam i ja nastupio sa svojim bendom Terapija davne 2010 što nam je bio prvi i zadnji nastup, ali ostvario se cilj, jer kako biti rok kritičar ako nisi propali muzičar?
Za prvu polufinalnu večer su nas čekali mladi i nedokazani bendovi Suhikrimp, The Kulash i Teška odluka.
Oko 22 sata se skupilo sasvim dovoljno ljudi koji sutra ne rade ujutro kao što moram ja, a među njima je bilo i eminentnih faca splitskog i svjetskog glazbenog svijeta kao članovi Justin Johnsona, Dubioze Kolektiv, Bezdana, Stividena, Mind Zoo i još nekih drugih koji nisu htjeli platiti da ih sad spomenem u tekstu.
Iako generalno sva tri benda ili kolektiva ili izvođača u startu počinju s iste pozicije i s istim šansama, netko ipak mora otvoriti večer dok sva ekipa još se nije spustila s platoa Doma Omladine, a ovi koji jesu nisu se još dovoljno opili. Te odgovornosti hrabro su se uhvatili Suhikrimp, klasični rap/hip hop dvojac gdje jedna osoba repa i skače, a druga se sakriva iza laptopa, stiska play i pauzu te možda čita text da šapne kolegi kada ovaj zaboravi.
Nisam ljubitelj te vrste glazbenog izričaja, ali pobogu od nečeg se mora krenuti. No, što je nastup više odmicao moram priznat više su mi se sviđali. Mali s dugom kosom i majicom Alan Forda po izgledu veći roker nego 95% svih rok muzičara u Splitu, a kojem je to bio prvi nastup se sve više oslobađao i gospodario binom i publikom.
Inspiriran likom i djelom Grdovića, Colonije, rekao bih i Kuzmom i Šakom Zulu repao je do besvijesti više texta nego Balašević, dok je njegov kolega puštao matrice očekivanih techno pop dance melodija Jadrana. Sa zadnjom pismom refrena ‘Živi dok si mlad, još si mlađi kad si živ’ istaknuli su kandidaturu za nastup na mnogim veselicama, pijankama i festivalima, pogotovo u rasplesanom stilu i izgledu Ugly Kid Joa, onoga benda iz 90-ih s dva hita.
Što se tiče samog scenskog nastupa za prvi put on je bio ludilo, pogotovo ako pjevač nije bio dopingiran više nego je dopušteno. Da je mali rođen za binu malo bi bilo pretenciozno reći, ko da je velika sreća biti rođen za binu, ali da ima volje, energije, talenta i muda to nema dileme. Rekla bi mu mater: da si takav u školi ili na treningu, di bi ti bio kraj?
A ja mu nisam ni mater ni otac, ali što se tiče samog glazbenog odabira i izričaja virujen da mu ja i ćaća dilimo isto mišljenje i stav: ‘Sinko, nadam se da ti je ovo samo prolazna faza.’ I da ćeš se uhvatiti rokenrola. Ako baš hoćeš da repaš neka ti kolega nauči neki instrument svirati, nađite još dvojicu i nastavite tamo di je naprasno stao nikad prežaljeni Shewa iz Sinja. No, kako je u Splitu lakše iznajmljivati apartman ili osnovati familiju nego osnovati bend, nije ni to bogomdan savjet. Ali i dvojac može nešto učiniti i biti lud kao oni britanski duo Sleaford Mods, stvarati, mixati, semplati prave instrumentalne rifove i dionice te i zvučati kao živi bend.
Znači samo naprid!
Nisu se ni slegli dojmovi ni spustila prašina već je na bini bio spreman drugi bend, The Kulash iz Zatona. Samo ime ne govori mnogo osim što imenom podsjeća na Goulash festival na Visu i vjerojatno pivaju na engleskom. A kada sam ih vidio, samo sam čuo Crosby, Still and Nash, uigrani country, blues, rock s čak četiri gitare u startu, dvi električne, jedna akustična u pjevača i naravno bas.
S takvim sjajnom glazbom neću puno pogriješiti ako kažem da im je ovaj nastup bio samo uigravanje za puno veće bine, klubove, dvorane i dajbože stadione. Već imaju album iza sebe naziva “Eyes Full of Truth” i ovo je bila dobra prigoda da se predstave splitskoj publici. Po meni ne da su favoriti festivala već su van konkurencije, ko da su u Split zalutali iz Nashvillea. Volio bi ih opet čuti, pogotovo njihove stvari na hrvatskom jeziku.
Treći i završni bend za ovu večer su bili trio Teška odluka, dobro znan cover band iz mnogih klubova koji glasno i žestoko furaju hard rock tipa AC/DC, Black Sabbath, Led Zeppelin, Alice Cooper i rani Queen. Napokon su se ohrabrili osmisliti i odsvirati svoje vlastite stvari u istom tonu i isporučili su ono što je bilo i očekivano od njih, a to je kad imate Antu Burazera Kiću na bubnjevima samo žestoko, brzo, točno, melodično i rifovski eksplozivno. Teško je naravno godinama svirati svjetske megahitove koje svi znaju i na koje svi plešu i onda pokušati od publike isto doživjeti i sa svojim stvarima, uz tužnu činjenicu da i te hitove koje su dosad svirali najsvježiji i najmlađi hit ima 30 godina što dovoljno govori o činjenici da najbolja vremena rokenrola su daleko iza nas.
No, naravno ne triba odustati. Pored spomenutog udarača bubnjeva i gitariste s dugom ricavom kosom i Angus Youngovsom gitarom (Gibson SG) najveći od njih je basista s nenadjebivim rasponom glasa, po meni najbolji vokal basista u Hrvatistanu i šire.
Veselim se prvom im albumu.
Večer je završila, zbrajali su se glasovi žirija i publike dok sam ja razmišljao kako klub Kocka sa svojom nesretnom arhitekturom i visokim stropom unazadi svaki band za bar 30 % sa zvukom. Ovdi kad dođe Let3 zvuče kao Ultimatum ili Stimulans u nekom drugom prostoru.
Naravno, samo s ljubavi, bez love i pomoći grada to se ne može riješiti, ja bih za prvu pomoć ipak tipku Master na mixeti spustio za tih 30%, ali kada, kuda, kako, zašto i di je taj trik ikoga spasio to nitko još ne zna, ali za moje uši sinoć i to je u onoj buci zvučalo kao dobra ideja. Jer samo svoje misli sam i mogao čuti, dok za pričati s drugima mi treba knjiga Henrika Fexeusa “Umijeće čitanja misli”, jer drugačije ne ide.
Dobro, ne ide se na koncert pričati jel da?
Pozitivno je da Kocka toliko snizi kriterije za dobar zvuk da kada odete bilo di drugdi oduševite se istim bendom koji vam i nije bio nešto u njih. E, ali tamo nećete platiti bocu pive 17 kuna i uživati u tami svoje slobode.
Prebrojavanje glasova je skončalo, šank se ispraznio, mali reper iz Suhoigkrimpa je pauzirao fotografiranje s obožavateljicama, a kemijska za autograme se potrošila, Frane Mihalj se popeo na binu da kaže konačnu presudu, pa kako je koga izabrati sigurno bila teška odluka onda su titulu pobjednika večeri očekivano dali Teškoj Odluci.
Sljedeću sridu 23.11 čekaju nas Walter Wells, The Reigns i Kranks, a 14.12 je finalna večer, borba 2 najbolja benda uz prateću glazbu benda Bluvinil.
Vidimo se!
*Sve fotografije je ustupio Teo Tudor!
Hvala!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
