Subota je bila lijepa i sunčana… i Svetlana… Sveta Lucija… u Splitu je ljeto. Grad okupan suncem.
Navečer tri koncerta… Plavi orkestar… Mayales… i MORT, plus Festival vina u podrumima Palače, zbog kojeg sam i posjetio dalmatinsku metropolu.
Prošetavši preko Pazara… , da osjetim dah i krug grada i spleen Splita, naletim na starog druga Dinka Fazinića… glazbenika i alternativca… jedinog i rijetkog lika kojeg zvuci novog vala i post-punka nisu zaobišli u gradu Splitu… , neka se ostali ne nađu uvrijeđeni.
Danas Dinko piše o glazbi za nekoliko portala… , i za ovaj naš, dakako, i odlično mu ide. Guštam ga čitati… on to radi jako dobro.
Malo smo pročakulali, jer je Dinko morao učiniti špizu… blagdansko je vrijeme.
Tukalo bi futrat štumfek. Tema, a što drugo nego muzika…
Dinko mi je bacio bubu u uho o nekim koncertima, ali bolje da on o temi reče dvije-tri riječi. Došao je na Pazar usput i snimiti nešto za bend Justin’s Johnson, koji su svirali na Pazaru.
Raduje me, jer evo, nakon malo duže hibernacije, u Split su počeli puhati neki novi vjetrovi. Po skorupu smo se dotakli i njegove rang-liste najboljih ploča 21. st…
Dinko me proglasio teškim konzervativcem, da slušam muziku iz ’79… rekao sam, Dinko dragi, pa to je najbolje…
No, da se vratim Mortu i koncertu, bendu koji je odista najbolji u zadnje vrijeme na ovim prostorima, a znamo da je i zadnja ploča pobrala sve moguće hvalospjeve. Taj zasluženi epitet pokazali su i u subotu navečer pred publikom od mladih punkera koji su plesali pogo tik pred pozornicu, do već sredovječnih post-punkera poput mene koji su koncert odslušali sa zadnjeg reda tribine.
Slušajući sinjske kauboje, prva misao koja me drži cijelo vrijeme je anti-western “Divlja horda” velikog Sama Peckinpaha, jer nastup M.O.R.T.-a kao da je režirao veliki umjetnik i majstor Sam, zamršen i brz… , normalan i usporen… .
Sinjski odmetnici predvođeni glavnim “banditom” Johnom, otvaraju koncert ultimativno. Svijet se sužava, gene za anakroni kodeks časti, nema mjesta u ovom društvu 21. st.
Redaju se hitovi, jedan za drugim, John mi vuče na Marka E. Smitha, o tome sam već pisao, lunatika i mizantropa, svako malo natežući neku žesticu iz tumbler case-a ko da je u nekom salonu na Divljem zapadu pokušavajući stvoriti interakciju sa publikom, iako se iz svemira vidi da čovjek mrzi sebe i sve oko sebe… i cijeli svijet…
To mu očigledno uspijeva, jer ga prvi red bojišnice opetovano razvlači… poteže… gura… . No, ono što zapravo krasi M.O.R.T. je ne samo ambivalentnost članova, već i njihov revolucionarni pristup svirci, pa smo tako imali priliku vidjeti panterski skok gitarista u publiku, pantomimičarski performance jednog pridruženog člana i njegovu poemu o vinu i slavljenje boga Dioniza.
Svirka i paralelna naracija izvrsno se uklopila u mitraljiranje benda, dok se glavni junak ove priče sumanuto šaketao po glavi.
Upitao sam se, je li to nasilje… samodestrukcija ili pak brutalni realizam… ili možda vješto izrežiran igrokaz, jer nakon bijesno isposničke svirke ide opće narodno veselje. Tipično mortovski.
John se na kraju balade obratio manifestom…
Protiv zamračenja uma… , ignoriranjem društvenih mreža… , terorom svakojake glazbe, …ako je to glazba uopće….
M.O.R.T. nisu priča o pobjedi, iako su pobjednici, oni su gubitnička nostalgija, vatrena borba protiv zaborava…
I onda za kraj, koji je u biti jako tužan:
“Veselimo se svi skupa…
Doviđenja Splite!”… uzviknuo je naš kauboj… junak… zločinac romantičar… izopćeni anti-heroj s dozom ljudskosti… koji uzaludno traži izgubljenu prošlost… kako u društvu… tako i unutar sebe.
Dobro je rekao moj frend Dinko. “MORT”?, najbolji!…?
PS – predgrupa Daske st. bend, koji ima potencijal…
- sve fotografije Josipa Škunca
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
