Završila je i četvrta fešta zvana Progressive Music Awards!
Kao prvo, ipak krediti Prog Magazinu za ovakvo nešto, (bez obzira na ostatak teksta!). Jer do današnjih dana, pored nebrojeno nagrada za ovo, ono , od svih mogućih institucija, progresivna muzika je uvijek bila po strani.
Prije koju godinu Prog Magazine je počeo pionirski posao i evo, već slavi četvrti rođendan.
Ovogodišnji slavljenici su debelo zaslužili priznanja koja su dobili, ali ipak, kao i u svim ovakvim prilikama, nad finalnim odlukama su se nadvili tamni oblaci. Jer, u četiri godine se ipak trebalo iskristalizirati tko je tko na prog sceni i ići tim redom. Sama činjenica da su pozicije kandidata rezultat glasanja publike, u samom startu nosi veliku manu. Jer u biti, segmenti ljubitelja pojedinih grupa i izvođača nisu iste agilnosti kad se o glasanju radi. Možda je trebalo kombinirati glasove publike i ocjene ljudi iz stručnog miljea!?
Ne znam, ali, ovo što smo dobili …
Ponavljam, svi dosadašnji i ovogodišnji dobitnici su zaslužili priznanja, no ipak, prije njih je trebalo slaviti one koji su u biti najviše doprinijeli da progresivna muzika bude ono što je bila i da ostane to što jest. Tu prvenstveno mislim na King Crimson i Roberta Frippa, grupu Yes, Jethro Tull, Emerson Like & Palmer, Van der Graff Gernerator .. da spomenem samo one najpoznatije. O Pink Floyd da i ne govorim.
Podijeljeno je ukupno 14 nagrada, što mi je osobno, malo deplasirano. Jer, govorimo o progresivnoj muzici, koja samim svojim postajanjem negira bilo kakve šablone, okvire, usmjerenja, kategorije i naposljetku, negira formu kao kruti okvir unutar kojeg se odvija muzičko djelo. Shodno gore rečenom, u ovom članku neću donositi kategorije u kojima su slavljenici pobijedili – za mene, pobjedili su u kategoriji zvanoj – muzika.
Dakle, ovogodišnji niz slavljenika, pometnut su samo neke, počinje s Roy Woodom. Osnivačem i kreativnom lokomotivom mega popularne Electric Light Orchestra i uvrnute grupe Wizard, te njenih derivata. Bez i malo sumnje na zaslugu ovog umjetnika, ipak jedna digresija. Ne znam da li slučajno ili namjerno, ali prilikom proglašenja, a i medijima, Roy Wooda se slavi kao osnivača ELO i Wizarda i to je OK. No, ono što je najbitnije u toj priči je ispušteno. Jer ni ELO pa ni Wizard ne bi postojao da nije prije njih Roy Wood osnovao The Move, s kojima počinje svoju progresivno/uvrnutu avanturu i s kojom je postao poznat.
Previd “vrijedan divljenja”!
Tony Banks, ponovo jedno veliko ime, “bez mrlje u progresivnoj karijeri”!
A da li je baš tomu tako?
Ipak je Genesis zaplovio u mainstream vode i to zahvaljujući djelom i njemu! Svejedno, ako ćemo prema minulim zaslugama, da, Tony je svoje mjesto pošteno izborio.
Steven Wilson je sljedeći i to ne za ništa. Pored karijere u sastavu Porcupine Tree, pa čak i uspješnih solo izdanja i karijere, Steven Wilson je zbog svog iznimnog senzibiliteta i osjećaja za zvuk dobio ono što nikom nije uspjelo. Robert Fripp mu je povjerio remasteriranje ranih izdanja King Crimsona. Za ovim albumima je slijedio opus progresivne grupe Gentle Giant….
Namjerno sam za kraj ove nabrajalice od prva četiri laureata ostavio Gentle Giant. Ovaj je bend u biti jedini koji je u punoj mjeri ove godine zaslužio svoje mjesto na postolju. Od početka do kraja karijere beskompromisno progresivno gaze po neutabanim stazama muzičkog izričaja, ostavljajući iza sebe trag kojeg će mnogi slijediti (i usput pokupiti vrhnje umjesto njih).
Gentle Giant je moj omiljeni bend, a da nisam sam pokazuje i činjenica da je jedan od najuticaniji bendova prog scene uopće. Dovoljno je pogledati Apeninski poluotok, gdje ovaj sastav ima kultni status i “okinuo” je rađanje bezbroj bendova od kojih su mnogi dosegli zvijezde progresivnog neba (Banco deli Mutuo Soccorso, Le Orme, PFM …)
I sad, na kraju, bez lamentiranja nad prolivenim mlijekom, ono što mi je “ubolo oko”.
Sastav godine, Opeth!
Give me fucking brake!
Svaka čast Opethovcima, ali, allloo!!
King Crimson!!!
Od ovog je sastava de facto sve počelo davne 1969. godine. Tijekom desetljeća pod imenom ovog sastava izlaze albumi koji definiraju smjer kretanja muzike uopće .. pa i danas. Sastav je trenutno na turneji skoro punu godinu dana i puni redom sve dvorane u kojima nastupa. Dok se datumi turneje povećavaju geometrijskom progresijom.
I naviše svega, u planu je izdanje novog albuma!!
Zar ovo sve skupa nije dovoljno!!???
Uz svo dužno poštovanje svim ostalim dobitnicima ovogodišnjih nagrada (posebno, Chris Squireu, Roger Deanu i Holger Czukayu), organizatorima i samom sistemu glasanja do proglašenja pobjednika u kategorijama – sjedi minus dva!
Jer, budimo realni. Na primjer, Genesis su bili veliki sastav. Bili su i progresivni sastav, ali ne za cijelog svog životnog vijeka. I pored te nedosljednosti, titulu „Prog God“, do danas, nose dva njegova člana (Peter Gabriel i Tony Banks) i sam bend Genesis!?
Popravni (nadam se) sljedeće godine!
