Postati Led Zeppelin je imalo čast samo četvorica privilegiranih muzičara, od kojih je svaki iza sebe u trenutku upoznavanja imao „debelo“ iskustvo.
Od Roberta Planta i Johna Bonhama s različitim grupama i nasljeđem prije pridruživanja (uključujući Band of Joy), do John Paul Jonesa, koji je bio traženi studijski glazbenik i aranžer, pa do nevjerojatnog Jimmy Pagea, koji je u trenutku pridruživanja Yardbirdsima bio najveća zvijezda svih studija u UK. (Postoji podatak da je Jimmy Page kao studijski gitarist sudjelovao u pola svih snimanja na Otoku.)
Formula je bila neobična, toliko neobična da je pri samoj pomisli kod suvremenika izazivala nevjericu i, u pravilu, podsmijeh. Jer na horizontu se valjala psihodelija, a Page dolazi s idejom da formira grupu koja bi ujedinila arhaični blues, country, rock, i tko zna što još.
Pa i sam naziv benda (u filmu je izbjegnuta točna konstatacija) dolazi od Keith Moonove zlobne primjedbe da će novi bend potonuti kao „Olovni Zeppelin“. (Dakako, Page je “olovni” Lead pretvorio u efektniji Led i ime se rodilo.)
Do tih trenutaka film plovi poprilično dobro, uglavnom su u fokusu biografski podaci kao i utjecaji na buduće članove benda.
Bez zadiranja u svaki detalj, jer onda bi ovo bio samo uvod u knjigu, već s prvim albumom u filmu se kreće u „kozmetičku“ nijansu stvarnosti.
Iako nije izričito navedeno, činjenica jest da u UK nitko nije bio zainteresiran za njihove koncerte, te nitko nije htio izdati prvi album grupe, pa se grupa zajedno s Paulom Grantom seli preko Atlantika i u Americi mukotrpno gradi svoj status.
Drugim riječima, na aerodromu s kojeg je poletio avion s članovima benda, nije bilo nikoga: ni medija, ni novinara, ni obožavatelja, pa čak ni rodbine. Otišli su kao totalni autsajderi, gubitnici koji nisu imali nikakvu šansu u životu!
Amerika ih je počela polako prihvaćati, ali to nije bilo lijepo vrijeme ni za koga. Koncerti su se održavali u „daj što daš“ uvjetima, a ne rijetko su se u gledalištima nalazile i bebe, jer roditelji nisu imali pojma tko su ti „čupavci koji vrište“.
Iako je ugovor za izdavanje prvog albuma potpisan s Atlantic Records krajem 1968. godine, tek nakon što je bend krenuo na turneju i na njoj proveo skoro mjesec dana, biva izdan.
I to samo u Americi.
Recenzije su bile katastrofalne, album je pokopan na svim mogućim razinama i svim mogućim medijima. Dakako, kampanji pljuvanja pridružio se i Rolling Stone magazin, koji je kroz pero svog kritičara za album napisao toliko „dobru“ kritiku, da danas ni jedna medijska kuća od straha od sudskog progona je ne bi objavila. (Dakako, kao i u nebrojeno navrata, sami sebi skaču u usta kad se stvari jednom preslože.)
Pored relativnog uspjeha na koncertima, jer publika je počela uviđati da u novinama čitaju jedno, a na koncertima čuju drugo, status grupe se nije mnogo promijenio. Ponovo je samo Atlantic Records ukazao povjerenje i ponudio im ugovor za drugi album (ovo u filmu nije prikazano).
Pa i u djelu filma posvećenom drugom albumu, se veže „kozmetika“ u prezentaciji. Page u nekoliko scena kategorično odbija opciju singlica, što je globalno istina, ali istina je i to da su u Americi, u integralnom obliku izdali singlicu „Whole Lotta Love“. UK podružnica Atlantic Recordsa je htjela izdati singlicu, ali bez eksperimentalnog dijela u sredini, na što je bend uskratio dozvolu za izdavanje. (Peter Grant je osigurao grupi punu kontrolu nad opusom, što je u to vrijeme bilo skoro nezamislivo!)
Možda će se ovi detalji učiniti nevažni, što u biti i jesu, kad bi film vjerno dočarao atmosferu koja je vladala oko grupe.
Ali u potpunosti prešućivati legendarne tulume s alkoholom, drogom i bezbrojnim djevojkama, koji su postali dio okruženja, ipak je u najmanju ruku zaobilaženje činjenica u cilju uljepšavanja stanja.
(U tom kontekstu nisu spomenuti ni plagijati, osim u par navrata, ali ne kao takvi, već kao inspiracija!)
Tih detalja ima na pretek i nema smisla elaborirati nad svakim, jer ipak se radi o jednom filmu koji na lijep i dokumentirani način svjedoči o rađanju i razvoju jedne od najvećih grupa koje su ikad hodale zemljom.
Imati toliko hrabrosti i vjerovati u ono što radiš, a uz to izdržati kontra svih, doslovno kontra svih, mogu samo veliki, koji u trenucima završetka filma to i postaju.
I taj je kraj simbolički prikazan, i zašto ne priznati, genijalan je, jer: otišli su iz UK kao totalni gubitnici u koje nitko nije vjerovao i nitko im nije davao šansu, a vratili su se nakon nepunih dvije godine kao najveći bend na svijetu.
Nema tog primjera u povijesti ljudskog roda, i zbog toga Jimmy Page, Robert Plant, John Paul Jones i John Bonham ostaju, ne upamćeni, jer pamćenje je krhko i prolazno, ostaju zapisani u kamenu s pozlaćenim slovima.
I jednog dana, kad to zlato izblijedi i kad ga isperu kiše zaborava, u kamenu će ostati uklesana imena koja su obilježila naš život.
PS – Gotovo sigurno, nastavak slijedi, vjerojatno s obradom trećeg i četvrtog albuma.
Kada?
Ne vjerujem da ćemo dugo čekati!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
