Philip Charles Lithman je potekao s britanske blues scene, koja je nekontrolirano ekspandirala na sva moguća područja ljudske kreativnosti koja su se mogla predočavati notama. Iako je kao početnik bio izrazito blues orijentiran, kao uostalom i cijela armija koja je tražila mjesto pod suncem, vrlo brzo uviđa da je blues kao forma vrlo limitirajuća te da je neumitno razbijati okove i prelaziti granice, kako bi se umjetnički dočarao taj stanje duha trenutka.
Kako u UK nije uspio u svojim namjerama, seli se u San Francisco i od tog trenutka de facto počinje njegov glazbeni život, jer nakon nekoliko godina od dolaska pridružuje se kolektivu koji se nazvao The Residents i s njim ostaje dugi niz godina. Dakako, i dugi niz albuma, od singlice “Satisfaction”, koja je bila prvi glazbeni projekt s ovom avangardnom grupom, do albuma “Stars & Hank Forever: The American Composers Series”, izdanim 1986. godine (i nakon ovog albuma nastavlja suradnju, ali samo kao gost na snimanjima).
Snakefinger – “The Model”
Na solo polju pak imao je nešto drugačiji pristup glazbi, iako se nije odmicao od svojih uvjerenja i neprestanog traženja sebe u nekim gabaritima koje je sam sebi zadao. Svi solo albumi, a bilo ih je sedam, nisu harali top ljestvicama, ali su imali vjerno sljedbeništvo, omogućujući Philipu da ostane na financijskoj površini.
U tim svojim lutanjima povremeno se vraćao u Englesku i tamo nastavljao svoje djelovanje. Tako se jednom našao u čudnoj situaciji, čudnoj jer… Naime, kad se 1972. godine vratio u UK, osniva pub rock bend Chilli Willi and the Red Hot Peppers. S njime, ili bolje rečeno, bio je to duo, postiže pomalo iznenada slavu svojim energičnim nastupima te u tom trenutku postaju jedna od najjačih pub atrakcija na Otoku. Bend je bio toliko uspješan da je snimio i izdavao dobre albume, punio koncertne prostore, sve do 1975. godine, kad interes javnosti počinje opadati i Philip se vraća u Ameriku, prvo u Los Angeles, a potom u San Francisco. Tu obnavlja svoje stare veze s Residentima i potpisuje ugovor o izdavanju albuma s njihovom diskografskom kućom Ralph Records.
Bio je to plodan period za ovog umjetnika, jer je uz nesebičnu pomoć Residentsa izdao pregršt odličnih albuma, većinom autorskog materijala, ali i obrada. Poznata je iz tog razdoblja kompozicija “Model”, Kraftwerka, koju je obradio uz pomoć Residentsa.
Vestal Virgins – “There’s No Justice in Life”
U osamdesetima osniva bend The Vestal Virgins, a kad se zna da je u njemu bio i Eric Drew Feldman, bivši suradnik Captain Beefhearta, onda slika postaje jasnija.
Zanimljivo je da se u osamdesetima vratio svojim korijenima, izdavši blues album “Snakefinger’s History of the Blues: Live in Europe 1984”, čije ime sve govori. I dvije godine kasnije izdaje svoj četvrti i posljednji studijski album “Night of Desirable Objects”, koji se uglavnom sastojao od originalnog materijala.
Lithman je posljednji put nastupio s Residentima na njihovoj 13. obljetničkoj turneji 1986.
Smrt ga je zatekla na turneji s grupom Vestal Virgins, u Linzu u Austriji. Sudbina je htjela da je na dan smrti objavljen i singl simptomatičnog naziva “There’s No Justice in Life”, kojim je najavljivano izdanje albuma “Night of Desirable Objects”.
Residenti nisu bili u mogućnosti prisustvovati njegovom ispraćaju, no na svoj su se način oprostili od svog člana priredivši de facto album posvete “The Snakey Wake.”
Snakefinger – “Living In Vain”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
