Jay-Jay Johanson je jedan od onih umjetnika koji sve svoje karte ulažu na emociju, pri tom ne mareći na „usputne“ pojave kao što je kićenost produkcije ili pak nastojanja da se podilazi publici ljepljivim melodijama.
Njegove melodije su prigušene, neke samo u konturama (mainstream producent bi od njih napravio hitove), a esencijalno je na pozornici vezan samo uz klavirsku pratnju.
Pratnja s matrice u biti predstavlja uteg nad jednostavnošću izlaganja, no, njome poentira i dobiva na dinamici izvedbi.
Ogoljeno gledano, cijeli nastup se sveo na njegovu fizičku prisutnost na pozornici s jednim mikrofonom, pod diskretnom rasvjetom i publikom pred njim.
U nekom drugom slučaju, koncert u takvim konturama ima sve predispozicije za fijasko.
No, baš u tome i jest magija ovog umjetnika, od prve minute koncerta, pa sve do zadnje, priča priče poete kojem se omakla ljubav i okrznut njenim djelovanjem u čudu se pita, o čemu se radi, zašto se baš on našao na njenoj putanji?
Na prvi pogled disonantno, slideovi koji se odvijaju iza njega u crno bijelo dokumentarnom, naizgled i ne slijede ono o čemu pjeva, sve do trenutka kad shvatite da projicirana slika predstavlja njegovo unutarnje stanje kojeg pretače u stihove. I ne samo to, to svoje unutarnje stanje projicira u obliku projekcije na panelima.
Komunikacija se odvija u oba smjera i na umjetničkom nivou funkcionira cijelim vremenom trajanja koncerta, osim na bisu, ali on je ionako van konteksta cijelog koncerta, bio je pozdrav publici.
I kad o bisu govorimo, na njemu se Jay-Jay pokazao kao osoba od krvi i mesa, najprije je a cappella otpjevao predivnu baladu (nažalost, ne znam joj ime, ali to i nije bitno u ovom kontekstu!), sam na pozornici, bez slideova, bez pratnje, pod „bjelim“ reflektorom, skoro šapatom nas je obavijestio da se ta ljubav o kojoj priča cijelo večer ne događa samo njemu, na taj način, već da je univerzalna, primjenjiva na svaku osobu na ovoj planeti.
Ogoljevši se do kostura umjetničkog bivstvovanja, krenuo je u definitivni oproštaj s najhumanijom gestom koju je mogao napraviti i time još jednom pokazujući se kao ranjiva osoba koja je tu među nama da bi nam pokazala da nije različitiji od bilo kog od nas.
Iz razglasa je krenula “My Way”, koju je prihvatio i preuzeo da bi i publika potom krenula njegovim stopama, i potom se spustio u gledalište i rukovao se i grlio sa svima koju su bili u njegovoj blizini, pa je čak i izašao u toj šetnji u atrij dvorane.
Nesvakidašnje, a u biti, u nekom skladu s koncertom, kao antipod cijelog događaja koji je bio na granici šapata, intime i ranjene duše i ovoga, punog života i radosti; vaga se vratila u balans!
Možda neće izgledati, ali koncert kakav je priredio Jay-Jay Johanson je koncert kojeg je Split trebao i kojeg će Split trebati u nekim redovnim intervalima, jer ipak netko mora ukazati na ono što svi znamo, a teško i rijeko itko će to priznati.
Svi smo od krvi i mesa, svi imamo svoje ljubavi, odgovorene ili neodgovorene, ali sve te ljubavi su ne jednom bile razlog upadanja u melankolično raspoloženje.
I „guess what“, ta melankolična raspoloženja u atmosferičnom ambijentu su katkad toliko dobra da i ne želimo iz njih izaći, bar ne tako skoro, ma koliko „ružno“ izgledala.
I te je trenutke zamrznuo Jay-Jay Johanson i prenio ih nama.
foto album:
* sve fotografije: Music LP-Underground
