Šezdesete i sedamdesete prošlog stoljeća su bile godine vjerojatno najveće demokratizacije u muzičkoj umjetnosti, i tu vjerojatno leži uzrok ogromne ekspanzije talenata, od kojih neki zauzimaju počasna mjesta među velikanima dvadesetog stoljeća.
Magna Carta nije među njima, ali je uspješno popunila prazninu koja se otvorila nakon etabliranja progresivnih smjerova i mnogobrojnih bendova koji su se našli u njima.
Kako je progresivno istovremeno značilo i eksperimentalno, najšire polje na kojem se ta progresivnost mogla izraziti bila je upotreba električnih i elektronskih instrumenata na bezbroj načina i s bezbroj pristupa.
Na drugoj strani, akustični instrumenti su samim dizajnom nametnuli ograničenja koje progresivni pravci nisu podnosili. To je uzrokovalo pojavu relativno malo bendova na progresivnoj sceni koji su bili izrazito akustično orijentirani.
Najpoznatiji i najkomercijalniji bend toga vremena u akustičnom taboru bio je “Fairport Convention”. Ništa manje u ovom kontekstu nisu bili bitni ni Strawbs, ni Lindisfarne.
Dok su Lindisfarne pomeli top liste svojim “Fog on the Tyne”, svi ostali su, zatajno djelovali u pozadini globalnih medija. To ne znači da su bili i zapostavljeni, ali logično je bilo, a i sada je, da su najveće atrakcije tog vremena zauzimale prve stranice.
Magna Carta – “Father John”
Za razliku od svojih suvremenika u pokretu, Magna Carta svoj izričaj crpi u ortodoksnoj upotrebi akustičnih i duhaćih instrumenata, povremeno uvodeći električne radi naglašavanja atmosfere ili isticanja poante priče. Miješajući komornu dvorsku muziku renesansnog doba s folk rockom, koristeći naraciju u kojoj miješaju govor i pjevanje, i uz to obilato smještajući kompozicije u ambijent nekih drugih, davnih vremena, Magna Carta im daje mističnost i oblik koji i nema drugo uporište nego u undergroundu.
(Ono što ne skrivaju je inspiracija koju nalaze u djelovanju Simona i Garfunkela.)
Slušajući njihove albume, a pogotovo “Lord of the Ages”, slobodno možemo pustiti mašti na volju i nazvati ga “Greatest Hits from Renaissance Court”.
Magna Carta nije stekla planetarnu popularnost. Mnogobrojni članovi koji su prodefilirali njome, jesu, ali tu nije bit ove priče. Bit je u samoj srži i životu pojedinaca, ljudi koji su nesebično stvarali autentični muzički izraz i u tome u potpunosti uspjeli.
Magna Carta – “Wish It Was”
Ono što je u doba ekspanzije muzičke umjetnosti bilo svakodnevna pojava, koja je toliko puta čak prošla potpuno neprimijećena, danas predstavlja jednu od najdragocjenijih roba na tržištu. Govorimo o autentičnom izrazu, osobenom stilu, koji grupu ili umjetnika izdvaja od stotine sličnih.
Zašto je tomu tako, jednom drugom prilikom, samo ćemo poentirati ono osnovno – muzička industrija je otpilala granu na kojoj je sjedila. Ili, po našem domaćem, ne samo da je gledala u zube poklonjenom konju, jer sjetimo se, u to vrijeme, grupe su već formirane dolazile na snimanje prvog albuma, nego je tom istom konju razbila sve zube i godinama ga hranila samo sterilnim zobenim pahuljicama.
Metastaza je počela lansiranjem MTV satelita i okrupnjavanjem muzičkog lobija pod Sonyjevom kapom, a završila lansiranjem projekata tipa Rickyja Martina ili Spice Girls.
Kraj je samo čekao iza kantuna.
Magna Carta – “Lord of the Ages”
Magna Carta je engleski folk bend, oformljen 1969. godine u Londonu. Osnivači su bili Chris Simpson, Lyell Tranter i Glen Stuart. Svi su prije tog udruživanja bili dio underground scene. Odmah po osnutku su stekli status na Canterbury sceni, što u to vrijeme i nije bilo baš tako malo.
I, kao normalno u to vrijeme, personalne promjene su bile kao na traci i začudo, veoma malo su utjecale na plodnost u stvaralaštvu, kao i na usmjerenje grupe. Svaki dolazeći član je donosio svoje, ali isto tako se prilagođavao zvuku kojeg je Magna Carta njegovala.
Između 1969. i 1975. godine, Magna Carta je stvorila nekoliko stvarno dobrih albuma. Među njima se ističe prekrasni “Seasons” i još melodičniji “Lord Of The Ages”.
“Lord Of The Ages” je remek-djelo epohe u kojoj je nastao.
Pronašavši svoj izraz i razvijajući ga na albumu “Seasons”, Magna Carta ide korak dalje na “Lord of the Ages” i dodaje neuobičajenu toplinu akustičnoj slici, stvarajući muziku za sva vremena.
Glen Stuart napušta grupu i s njime odlazi ona magija koja je krasila djela Magna Carte. U tom periodu je sve ukazivalo da se grupa neće oporaviti od njegovog odlaska.
Chris Simpson je ipak uspijevao bend držati na okupu i, nekom božjom providnošću, grupa je snašla snage i nastavila s izdavanjem prekrasnih albuma.
1983. godine grupi se pridružuje Linda Taylor. Kako je u to vrijeme samo Chris Simpson bio aktivan, s njome održava ime Magna Carte na životu i ne manje maštovito daje novi dah svježine kreativnom stvaranju.
Kao što smo prije napomenuli, Magna Carta nije sastav koji je promijenio tokove muzičke industrije, niti je sastav koji svojim djelovanjem iza sebe ima rijeku sljedbenika. Ali je, zato sastav koji svakom pojedincu koji zna za njih i sluša ih, pruža onu notu ekskluziviteta, jer slušajući ih, definitivno obogaćuje svoju osobnost, a o predivnim trenucima doživljaja da i ne govorimo.
P.S. – sam pogled na omot album sve govori o autoru – Roger Dean!
Magna Carta – “Lord of the Ages” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
