Objavljeno 06.02-2017.
Rock povijest je prepuna priča o bendovima koji su imali obećavajuće početke i nenadane tragične završetke.
Jedna od takvih priča je i ova, ali ono po čemu je ona ipak posebna je da se ovdje radi o bendu koji je sa samo dva albuma, a zahvaljujući jedinstvenom zvuku i karizmatičnom pjevaču imao ogroman utjecaj na alternativnu rock scenu, a taj utjecaj se održao do danas. Sigurno ste već svi pogodili da se radi o Joy Division.
Možemo slobodno reći da su Joy Division promijenili samo lice glazbe. Stvarajući novi, mračni, intenzivni, hipnotički zvuk, pod njihovim utjecajem nastaju U2, R.E.M., The Cure, Nirvana i mnogi drugi.
Ali krenimo ispočetka.
U ljeto 1976. novi glazbeni pokret pod imenom “punk” se širio V. Britanijom. Predvodnici samog pokreta su bili Sex Pistolsi koji su sa svojom šok taktikom uspjeli zadiviti mlađu publiku skloniju radikalnijim promjenama, kako u samoj glazbi tako i u društvu općenito. Rock scena gdje su dominirali veliki bendovi kao što su Led Zeppelin, Pink Floyd, Queen im je postala prilično dosadna i profesionalna, a Pistolsi su ih oduševili svojom energijom i originalnošću.
20. srpnja 1976. prijatelji iz djetinjstva Bernard Sumner i Peter Hook otišli su pogledati taj “anti-bend” u Manchester Trade Hall. Nastup Pistolsa toliko ih je opčinio da je Hook odmah dan poslije koncerta posudio novac kako bi mogao kupiti svoju prvu bas gitaru.
Još uvijek pod utjecajem onoga što su gledali Sumner i Hook oformili su bend zajedno sa prijateljem Terry Masonom koji je također bio na koncertu. Sumner je kupio gitaru, a Mason bubnjeve. Nakon neuspješnog vrbovanja jednog školskog kolege da im se pridruži u bendu kao vokal, bili su prisiljeni tražiti pjevača preko oglasa.
Na oglas im se javio Ian Curtis koji je svu trojicu poznavao otprije. Obzirom da su “kliknuli” na prvi pogled, odnosno na prvi glas, jer ih je Ian nazvao telefonom, primili su ga u bend bez audicije.
Manager grupe Buzzcocks predložio im je da se zovu Stiff Kittens i čak su pod tim imenom bili najavili i svoj prvi nastup uživo, ali su pred samu gažu promijenili ime u Warsaw.
Od samog početka su počeli pisati svoje originalne pjesme, a u glazbi im se osjećao utjecaj Velvet Undergrounda i Iggy Pop-a.
Svoj prvi demo snimili su u Srpnju 1977.
Nakon nekoliko eksperimentiranja s bubnjarima, na oglas im se javio Stephen Morris. Za razliku od prethodnika on se odmah savršeno uklopio u ostatak grupe. Napokon su imali postavu sa kojom će postati post-punk senzacija.
Treba spomenuti da se mnogi glazbeni analitičari ne slažu sa svrstavanjem Joy Division-a u post-punk okvire tvrdeći da su oni nastajali u vrijeme kada je punk bio na vrhuncu, međutim mišljenja sam da je to potpuno irelevantno, jer je njihov zvuk evoluirao tako da ih je besmisleno svrstavati u određeni glazbeni kalup.
Početkom 1978. i službeno postaju Joy Division. U Lipnju te iste godine izdaju svoj prvi EP koji se zove “An Ideal For Living”, a interesantno je da se prva pjesma zove kao i prijašnje ime benda, “Warsaw”. Iako pod jakim utjecajem punka, već na toj snimci, koja je bila sirova i jednostavna, mogao se prepoznati zvuk koji će im postati zaštitni znak i kojega su bezbrojni bendovi naknadno pokušavali kopirati. Dizajn omota za EP na kojemu je prikazana slika dječaka kako udara u bubanj, nalik na Hitlerjugendovske arijevske propagandne postere, pokrenuo je špekulacije o političkom opredjeljenju članova benda.
Osim samoga omota najveće kontraverze se vežu uz samo ime benda koje je bilo direktna referenca na roman iz 1955., “House of Dolls” gdje je sleng “Joy Division” označavao grupu žena koje su držane u koncentracijskim logorima tijekom 2. svjetskog rata isključivo za seksualno zadovoljenje naci-vojnika.
Joy Division – “An Ideal For Living” / (EP) – 1978
Nije nikakva tajna da je Curtis, ali i ostali članovi benda, bio fasciniran Trećim Reichom i onim što je on trebao predstavljati, ali su negirali da podupiru nacističku ideologiju. Kakogod, tu stigmu nisu nikada uspjeli maknuti sa svoga imena, ali nisu se ni previše obazirali na nju.
Nastupajući tijekom 1978. upoznali su TV novinara Tonyja Wilsona koji im je sredio prvi televizijski nastup. Izveli su “Shadowplay”, a Ian je po prvi puta pred kamerama izveo svoje jedinstvene plesne pokrete. Kada su ga novinari pitali da im objasni taj ples rekao im je da je to njegov znakovni jezik sa kojim on izražava emocije pjesme koje pjeva. Malo poslije toga nastupa Tony Wilson osniva vlastitu glazbeno izdavačku kuću Factory Records za koju potpisuju Joy Division.
Početkom 1979. Curtisu je dijagnosticirana epilepsija što je on jako teško podnio. Svi u bendu su se morali prilagoditi novonastaloj “situaciji”. Iako je uzimao jake lijekove (za koje sada znamo da mu nisu ništa pomagali), napadaje je dobivao često i bili su različitih intenziteta. I dalje je pio, pušio, vrlo malo spavao i nastupao kad god je mogao. Sve te aktivnosti, pa čak i rasvjeta u klubovima, prilikom nastupanja, Ianu je bila okidač za epileptični napad. Svoja iskustva sa bolešću inspirirala su ga da napiše “She’s Lost Control”.
Joy Division – “She’s Lost Control”
Osjećao je da je na teret drugima što ga je sve više tjeralo u izolaciju i depresiju. Unatoč tome, završili su snimanje svoga prvog albuma i u Lipnju 1979. na svjetlo dana izlazi “Unknown Pleasures”.
Odmah na početku je dobio dobre kritike. Prodajni rezultati nisu bili baš sjajni, sve dok nisu izdali singl “Transmission” nakon čega je kompletna početna tiraža razgrabljena. Ne smije se zaboraviti na producenta Martina Hannetta koji je imao značajan doprinos u stvaranju prepoznatljivog zvuka Joy Division-a. Stišao je gitaru i bas, pojačao bubnjeve i vokal i ubacivao zvučne efekte što je stvorilo atmosferu nekakve nevidljive i nejasno shvaćene katastrofe koja se provlači kroz cijeli album.
Kada su Sumner i Hook prvi puta čuli što je Hannett učinio, napali su ga govoreći mu da je isisao svu energiju i snagu iz benda u korist vokala i zvučnih efekata. Jednim dijelom, to je bilo točno, ali ipak su mu naknadno priznali da je učinio pravu stvar.
Pa proanalizirajmo malo “Unknown Pleasures”.
Album otvara “Disorder”, sa kojom, pjesnički rečeno, najavljuju svijetu svoj dolazak. Dosta jednostavna i pomalo plesna pjesma koja ima u sebi ono nešto adrenalinsko i pozitivno što bi se moglo svidjeti većem broju slušatelja (pokušavam izbjeći riječ “komercijalno” jer ipak mislim da bi to bila pregruba etiketa). Posebno se izdvaja zlokobno kovitlanje orgulja koje nam daje do znanja da ovo ipak neće biti običan post-punk album.
Slijedi “Day Of The Lords” gdje se, u stvari, počinje nazirati prava atmosfera albuma. Vrlo hladna i teatralna pjesma u stilu Jim Morissona i The Doors-a, po meni jedna od interesantnijih stvari na albumu, iako nije doživjela značajan uspjeh kod publike. Osim same atmosfere ovdje najviše dolaze do izražaja mračne proročansko – sudbonosne riječi pjesme i uvid u kaotične, ali iskrene, misli glavnoga protagonista benda.
Jedna zanimljivost vezana za ovu pjesmu; članovi benda su bili oduševljeni glasnim zvukom gitare koji se preklapa sa basom, ali je producent bez njihovog znanja hladnokrvno presnimio klavijature preko toga, na što je Peter Hook poludio i rekao mu: “Da smo htjeli jebene klavijature, onda bi nabavili jebenoga klavijaturista!”
Međutim Hannett ih nije poslušao i ostavio je klavijature, a oni su mu, još jedanput, morali priznati da je bio u pravu.
Joy Division – “Candidate”
Na “Candidate” se vidi pravo i potpuno lice albuma, glazbom i stihovima. Napisana je, doslovno, na nagovor producenta jer im je govorio da nemaju dovoljno materijala za album. Možda se zbog toga čini kao da je ostala nedovršena. Sami koncept pjesme izgleda kao dijalog između vokala i bas linije popraćen zastrašujućim efektima gitare. Instrumentacija je svedena na minimum što ponovno dokazuje da se zvuk Joy Division-a ustvari gradi oko Ianovih tekstova.
Odlučnost producenta da sve više gradi specifičan zvuk i to bez ikakvoga dogovora s članovima benda, posebno se vidi na slijedećoj pjesmi. “Insight” sa svojim bržim tempom, gomilom zvučnih efekata, interesantnim bas rifom i “čudnim” Ianovim bezrefrenskim pjevanjem, kao da ima zadatak da malo podigne atmosferu i stvori napetost. Vrhunski odrađena produkcija u smislu stvaranja mračnog ugođaja, čini se čak i da se Ianov glas tretirao nekakvim studijskim efektom kako bi zvučao što uplašenije kada pjeva “Im not afraid anymore”. Postoji glasina da je Hannett kako bi postigao željenu distorziju Ianova glasa odlučio snimiti cijeli vokal preko telefonske linije.
Slijedi “New Dawn Fades” koja je jedna od uspješnica albuma i iznimno dobro prihvaćena od publike. Možemo ju opisati kao “najrokerskiju” i prilično jednostavnu pjesmu sa monotonim zvukom basa, i jedna od rijetkih prilika gdje je Sumner na gitari nadvladao dominantnog Hooka.
Joy Division – “New Dawn Fades”
Slijedeća na redu je jedna od njihovih najprepoznatljivijih pjesama “She’s Lost Control”, koja je ustvari Ianovo glazbeno dočaravanje njegove borbe sa epilepsijom. Iako sigurno nije ono najbolje što ovaj album ima za ponuditi, postigla je odličan prijem kod publike, ali usudio bih se reći, ne toliko zbog samoga glazbenoga doživljaja koliko zbog Ianovog nevjerojatnog i spazmičnog plesa kojega bi izvodio prvenstveno na ovu pjesmu.
I na “She’s Lost Control” je producent imao pune ruke posla pa se već na prvim taktovima vidi da se bubanj služi posebnim efektom kako bi postigao taj čisti i pomalo industrijski zvuk bubnjeva sa kojim je Hannett bio pomalo opsjednut. Peter Hook ovdje pokazuje svoje najbolje što ima tako da bas dionica iz ove pjesme postaje pravi klasik. Inače, Ian je napisao “She’s Lost Control” u spomen na djevojku koja je bolujući od epilepsije pokušavala voditi normalan život, međutim to joj nikako nije uspijevalo te je na kraju umrla.
Interesantno je da on sam još nije bio bolestan u vrijeme dok ju je pisao.
Joy Division – “Shadowplay”
Slijedi “Shadowplay” koji je spoj gothic rocka i punka gdje se ponovo vidi kako je glazbu Joy Divisiona vrlo teško kategorizirati. Ovdje Sumner briljira na gitari i može se reći da doslovno nosi cijelu pjesmu. Kasnije je izjavio da mu je inspiracija bila “The Ocean” od Velvet Underground-a. Osim njega pažnju privlači tekst pjesme u kojem se Ian sukobljava sa svojim unutarnjim demonima i otvoreno koketira sa smrću.
Minimalistička “Wilderness” ima interesantan ritam, a cijela se pjesma vrti oko stvarno odlične bas linije na koju je Peter Hook bio izrazito ponosan, a vjerojatno je i dan danas. Gitara se savršeno nastavlja na bas stvarajući kratku, ali upečatljivu skladbu.
Recimo i to da riječima Ian propituje svrhu postojanja religija tj. govori o njezinoj ispraznosti.
“Interzone” je, grubo rečeno, samo jedan uvod u ono veliko što slijedi. Ispucavanje i one zadnje mrvice optimističnog i lažnog, a u očekivanju nečeg mračnog i svima nama bliskog.
I napokon, dolazi nam “I Remember Nothing” koja već u samom intru pokazuje da slušatelj mora biti spreman na pomalo tmuran doživljaj slušanja. Spori i ritmičan zvuk bubnja koji pomalo podsjeća na posmrtni marš iznenada prelama glasni zvuk lomljenja stakla dok Ian pjeva “We Were Strangers…”. Iako Hook svira samo jednu notu na basu skoro tokom cijele pjesme, osjeća se velika agresija u samoj distorziji koja u kombinaciji sa raznim zvučnim efektima stvara doista zastrašujuću ali izrazito emotivnu atmosferu.
Postoje razne špekulacije kako se pjesma odnosi na njegov brak i na njegovu suprugu sa kojom je bio sve otuđeniji, ali skloniji sam vjerovanju da same riječi ne moraju imati neki određeni smisao, već da je Ianova namjera bila dočarati sliku očaja i bola. Ali sigurna je jedna stvar, ova pjesma nije bez razloga na kraju. Očito je bila namjera da se kao glavnu temu albuma naglasi drobljenje ljudskog duha i gubitak nade, a simbolično tome je i zvuk lomljenja čaše koji zatvara ovaj neobičan glazbeni uradak. Kako bi i vizualno ostali dosljedni tonu albuma, tome doprinosi i slika na samome omotu, koja prikazuje radiograf umiruće zvijezde.
Za kraj treba reći da je ovo jedan od najboljih debi albuma ikada, koji je imao ogroman utjecaj na modernu glazbu. Isto tako treba naglasiti da bi bez producenta Martina Hannetta sigurno zvučao puno drugačije, koji isto tako ne bi nikada uspio isproducirati ovakav album da nije naletio na ovu četvoricu čudaka.
S ovim zatvaramo prvi dio priče o Joy Division.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
