Ove godine, nakon dva odgađanja zbog pandemije, napokon smo dočekali i 15. izdanje INmusica.
Bez Becka ili Belle and Sebastian, ali s nikad više recentno važnih bendova.
Dođoh negdje oko 19 blizu velike pozornice, svirale su španjolke Hinds. Četiri cure koje pokušavaju svirati nekakav indie rock već desetak godina i nemaju loše recenzije albuma. Možda bi to u nekom manjem klubu zvučalo i donekle simpatično, ali na velikoj bini bile su izgubljene i uglavnom dosadne. Da debakl s obradom „Spanish Bombs“ od Clasha ni ne spominjem. Hoćemo Otoboke Beaver!
Nakon njih odgledao sam dio nastupa Koikoi, srpskog benda koji je na razmeđi utjecaja Repetitora i B 52’s začinjenih psihodelijom ala Pridjevi (dvije žene i dva momka u postavi). Zanimljivo, no dinamika je koncerta malo opadala prema kraju. Da su svirali na Hidden Stageu i da su malo upjevaniji za ovako velike nastupe bili bi super, ali i ovako su mi bili pozitivno iznenađenje i bend kojeg ću obavezno opet pogledati.
Idlesi su rasturili. Apsolutno su vladali velikom binom, prepuni energije i isporučivali pjesmu za pjesmom frenetično i ubitačno. I komunikacija s publikom nije bila loša, osim glupe fore s „Kill the Queen“. Al hajde, misaona poezija im i nije baš jača strana, jer im tekstovi pjesama igraju na prvu. Hebeno izvrstan koncert. Pjevač nije posustajao sat i pol, gitaristi su svojim otkačenim plesom i ludom svirkom cijelo vrijeme bili vizualno interesantni (jedan u haljini), a ritam sekcija je isporučivala salve preciznog ritma.
Nakon njih nastupili su Fontaines DC. Na World Stageu. I to je bio mali hendikep. Nešto tiši zvuk, malo preduge stanke između prvih pjesama i nekako polu raspoloženi pjevač Grian, učinili su da mi je prvih petnaestak minuta njihova nastupa bilo vrlo prosječno, pogotovo kad ga usporedim s onim iz Hidden stagea otprije tri godine (to mi je bio najbolji koncert na Inmusicu ikad). No, Fontaines nisu više onaj garažni postpunk bend s početka karijere. Konstantno rastu, „Skinty Fia“, treći album, im je najraznovrsniji i najbolji do sada, a tako im je i nastup dobivao na snazi i uvjerljivosti kako se bližio kraj. Sve u svemu, nisam ostao razočaran, ali falilo mi je malo one spontanosti i energije otprije tri godine.
Na kraju sam pogledao i pjesmu, dvije Killersa. A što reći. Spektakl dostojan Imagine Dragonsa i sličnih bendova koje ne volim (blaga riječ), ali ono što rade je izuzetno profesionalno i moralo je zadovoljiti njihovu brojnu publiku sinoć.
Ja, jako zadovoljan. Osim naravno poslovično katastrofalnom prometnom povezanošću Jaruna i ostatka grada. Al taksisti trljaju ruke.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
