Iggy Pop je ikona muzike prošlog i ovog stoljeća. Štoviše, ikona je pop kulture koja od svojih ranih, ako ne i prvih dana do današnjeg, nikada nije podlegla ni jednom kompromisu u cilju očuvanja i održavanja karijere.
A uspona i padova je bilo i to velikih, jer trendovi ga nisu mazili. Bilo je razdoblja kad je praktički bio (muzički) klinički mrtav. U jednoj od takvih hibernacijskih faza se pojavio “duh iz boce” u obliku Davida Bowiea i dao mu novi vjetar u leđa. Njihova suradnja iz tog razdoblja će trajno obilježiti kreativni rad Iggy Popa.
Iggy je od šezdesetih godina prošlog stoljeća predvodio pokrete, koji se u tom trenutku još nisu ni rodili. Garažni rock je de facto počeo sa njime i Stoogesima, pre-punk i sam punk pokret može jednim djelom zahvaliti postojanje njegovom radu. Skrećući u nešto mirnije vode, daje tom istom izričaju nove dimenzije, ne napuštajući svoja uvjerenja i životni moto.
O Iggy Popu se mogu napisati knjige i to će sigurno doći na red, prije ili kasnije, ali za sada, fokusirajmo se na njegov posljednji album “Post Pop Depression”.
Iggy Pop – “American Valhalla”
Što još Iggy Pop ima reći nakon svega što je iza njega?
Koji kamen još može dignuti i ispod njega naći materijal s kojim će izaći pred nas koji ga poznamo pola stoljeća?
Odmah u startu odgovor na pitanja. Ima što reći i još važnije, način na koji to kaže ga čini još većim ili možda najvećim nego je ikada bio. Na kraju sedmog desetljeća života Iggy se ne libi podignuti gromadu od kamena ispod koje je tko zna koliko godina čučao jedan drugi Iggy Pop, senzibilan do kostiju, na ogromnom odmaku od mačo izričaja iz rane mladosti, ali još uvijek, Iggy ostaje Iggy.
U tom kontekstu moram podvući, nakon Bowiea i Lemmyeva odlaska, Iggy Pop ostaje možda zadnji stanar razreda ““the last of the one and only” (Josh Homme).
Iggy je na albumu okupio impresivnu ekipu. Uz producenta Josh Hommea (Queens of the Stone Age) koji isto tako svira na nebrojeno instrumenata, tu su i Dean Fertita (Queens of the Stone Age) na gitari i Matt Helders (Arctic Monkeys) na bubnjevima. Drugim riječima, “crème de la crème” današnjeg alternativnog rocka.
Iggy Pop – “Gardenia”
Prije nego pređem na sam album, riječ o produkciji, koja obično nađe svoje mjesto na kraju članka. Uživancija je slušati ovaj album u svojoj raskoši. Josh Homme je postao Iggyev producent po nekoj providnsti. Nije tajna da je Josh Homme učio i to dobro, od Tony Viscontia. Da ne piše tko je producirao album zakleo bih se da ga je odradio Tony, Bowiev stalni producent. Svaka kompozicija nosi Viscontiev pečat, ali da se razumijemo, Josh Homme je dobar učenik, ali ne i plagijator. To što je Visconti očito izvršio presudan uticaj na njega, ne znači da Josh Homme kaska iza njega. Dapače, na momente je čak obrnuto. Ili drugim riječima, produkcija albuma je besprijekorna, superiorna u svim aspektima, apsolutno u službi muzike koju prezentira. O razmještaju instrumenata u prostoru je nepotrebno pisati, Iggyev glas kao dominantni instrument je doveden do savršenstava. Očito puštajući glas preko modulatora dobiva atmosferu glasa/instrumenta kojeg Iggy do sada (skoro da) nije imao. Tek u rijetkim trenucima stavlja čisti Iggyev bariton u svom prirodnom obliku, naslonjen na mikrofon. Ostatak albuma ga je tako majstorski obradio da u nijednom trenutku nema sumnje tko pjeva, a opet…
Svaka čast!
Albumom domina Iggyeva lirika u kojoj, hm, kao i Bowie na svom posljednjem albumu, lamentira nad svojom smrtnošću. Rečenice, “I’ve nothing but my name” ili “What is the problem if I disappear” ne ostavljaju mjesta sumnji o čemu govore. Ali, prevarili biste se ako mislite da ovo crni, mračni album. Album je pun života, pun je svijetlih boja, iako Iggyev glas sugerira baš suprotno. Zaslugu tome ima Fertita, koji svojom gitarom stvara protutežu mračnoj atmosferi Iggyevog vokala.
Pakovan u ritmički savršenu ambalažu, cijeli band isporučuje čistokrvni rock, kakav se danas rijetko, ako ikako vidi.
Iggy Pop – “Paraguay”
Album otvara “Break Into Your Heart”, u kojoj Iggyev duboki bariton leti preko uvrnute gitare. Uz upotrebu eho-a, Fertita slika Iggyev lament u stihovima “I’m gonna break into your heart”; “I’m gonna crawl under your skin”. Tema koju je sam Iggy isturio prilikom promocije albuma. Iako dobra, ne odskače od ostataka albuma, što joj je i mana i prednost.
Atmosfera ne pada ni sljedećom temom. “Gardenia” u pravom indie pop maniru. Nitko ne može ostati na mjestu kad je sluša. Naslonjena na “Gardeniu”, “American Vallhala” pak priča jednu sasvim drugu priču. Sa svojim ksilofonskim uvodom i bowievskim nastavkom, tema nosi Iggya u nove visine, kako tekstualno, tako melodijski i ritmički. Kontemplirajući o svojoj prolaznosti, Iggy na “vedar” način govori o svojoj smrtnosti.
I onda slijedi “In the Lobby”. Monstruozne ritmike i Iggyeve naracije.
Kad mislite da je to to, da album nakon ove kompozicije može ići u samo jednom smjeru, dolazi “Sunday”. Produkcijski biser. Teško je riječima opisati ono što je u ovoj temi napravio Josh Homme. Znam, muzičari su ti koji su osmislili , napisali i izveli to što čujemo, ali, Josh je to sve skupa uobličio, smjestio i zapakovao kao vrhunski majstor. I još nešto, u ovoj se temi vidi u biti na koji je način Josh izbjegao zamku koja se zove, “pre-producirati” teme i sam album. Ostavljajući sirovu esencu, dirigira zvukom bez njena dodira. Ovo je škola za sve koji su ovom poslu!
I ponovo, još jedna koja zaslužuje više od par riječi, “Vulture”. Album prevode kraju “German Days”, Chocolate Drops” i “Paraguay”.
Posljednja “Paraguay” je veoma simptomatična. Od svog se početka valja nekom predvidljivom trakom, i kad već u mislima smatrate da ste odslušali ovaj album i polako počnete zatvarati ovu lijepu priču, iznenađenje. Negdje na sredini Iggy se budi i uz tribal ritmiku koja jednostavno mete, krši sve ispred sebe, postaje ono što je uvijek bio, buntovnik (bez razloga), vječni “mulac”, neukrotivi i bezobrazni muzičar koji se ne obazire na nikoga i koji po cijenu karijere, pa i samog života, ne liže guzicu, nikom, pa ni samoj smrti!
Dostojan završetak albuma ovog umjetnika!
Iggy Pop – “Break Into Your Heart”
Album “Post Pop Depression” sublimira u sebi sirovu esencu ranog Iggyevog opusa sa rafiniranim, skoro pa “baroknim” pristupom produkciji. I što dobivamo?
Daleko od teškometalne grmljavine, ali specifično, preteške teme koje obiluju (donekle poliranom) ritmikom, Iggyevim vokalom i rastrzanom Fertitaovom gitarom. Ne znam koja bi kompozicija mogla biti neki vrhunac albuma. Nemoguće je izvuči i jednu u nekom trenutku, jer već u sljedećem taj primat nosi neka druga.
Cijeli album je jedna ogromna “give-and-take” igra između Iggya i Dean Fertita, pa i cijelog benda. Slušajući album jasno jest da je ovo sedamnaesti Iggyev album, ali istovremeno ovo je album kojeg se može slobodno potpisati kao Iggy Pop Band! (i sam omot to sugerira!)
Ovo je odličan album, možda album kojeg nismo očekivali od Iggy Popa, bar ne u ovom razdoblju njegova života. Da li je ovo swan song velikog buntovnika i vječnog “mulca”?
Nadam se NE!
I za kraj, pored superiorne produkcije u kojoj se osjeća uticaj Tony Viscontia, ima još nešto vezano. Možda i bitnije od toga.
Nešto što ovaj album izdvaja iz cijele današnje produkcije, pa i samog opusa Iggy Popa.
Dobri duh Davida Bowiea koji lebdi nad njime!
Iggy Pop – “Post Pop Depression” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
