I dočekali smo Električni Orgazam u Splitu opet nakon otprilike trinaest godina. A zamalo da nismo.
Prvo je koncert iz Kocke prebačen u Amfiteatar Doma mladih (koji se polako promeće u jedan od glavnih koncertnih prostora u Splitu), a, premda je oblikovan za kazališne i ine predstave, može dobro poslužiti i za koncertnu namjenu.
Potom nam je Gile na koncertu rekao da su skoro odustali od svirke jer su predali putovnice za kanadsku vizu kamo uskoro idu na turneju, a gitarist Banana nije ju dobio još natrag, pa nije mogao ni u Hrvatsku. Nije bilo ni Ljube na klavijaturama. U zadnji je čas uskočio roadie Strahinja koji je Bananin posao obavio vrlo korektno, iako se vidjelo da je malo u frci.
No, ostatak benda pobrinuo se da sve prođe u najboljem redu, pa i više od toga.
Orgazam u današnjoj bazičnoj postavi djeluje još od početka stoljeća, a gitarist Banana i basist Švaba Gili su se pridružili još sredinom osamdesetih i svirali su i na njihovom, možda i ponjaboljem, albumu “Distorzija”, s kojeg je i na koncertu bilo najviše pjesama. Zadnjih nekoliko godina doživljavaju revival, jer im je Croatia Records reizdala sve važnije albume, od “Paket aranžmana”, prvog legendarnog pa “Lišća”, “Les Chansons”, “Kako bubanj kaže”, “Distorzije”, “Warszawe”, a uskoro izlazi i po prvi put u Hrvatskoj vinilno izdanje albuma “Zašto da ne?”, iz 1994.
Diskografija Električnog orgazma i glazbeni smjerovi kojima su putovali bili su poprilično raznorodni. Na “Paket aranžmanu” i prvom albumu bila je to kombinacija punk buntovništva i psihodelije potcrtane klavijaturama koje su u to rano doba bile glavni instrument. Posebno je to došlo do izražaja na, po meni najboljem njihovom albumu, “Lišće prekriva Lisabon”, koji je idealna kombinacija postpunka Siouxsie and the Banshees, PIL, Wire tipa i starije psihodelije sedamdesetih.
Nakon toga uslijedile su česte promjene postave, pomalo nepotrebni “Les Chansones Populaires”, (iako je s tog albuma proizašlo nekoliko kasnijih koncertnih favorita), stonesovski zaokret na “Kako bubanj kaže”, povratak korijenima na “Distorziji”, a onda utapanje u mainstream s “Letim, Sanjam, Dišem”.
Gile i ekipa ostali su ipak vjerni rock glazbi, tako da i dan danas njihovi koncerti predstavljaju pravo malo hodočašće rock standardima i pravovjernom odnosu prema publici koja im to vraća kao što je to bilo i u Splitu.
Zadnjih su godina, povodom reizdavanja svih albuma osamdesetih (“Letim, sanjam, .. “ je jedini kojeg je reizdao srpski Mascom), radili brojne turneje na kojima su, sukladno svjetskim trendovima koji nalažu starijim bendovima da na turneji sviraju recentno reizdanje uz greatest hits, a skoro sve zabilježene su i na živim albumima, opet u izdanju Croatia records.
Naravno da su svih tih godina redovito svirali u Zagrebu, a Split,opet, redovito zaobilazili. I tako se nekidan, ipak, dogodilo čudo, Orgazam je došao i nastupio u Splitu unatoč svim nedaćama koje su se urotile protiv njih. Od prebacivanja mjesta održavanja, relativno slabe promidžbe i izostanka Banane.
U Amfiteatru se ipak skupio, dijelom zahvaljujući i word of mouth, popriličan broj ljudi. Bilo je tu starih punkera koji su bend slušali još od početaka (tako i Sveto punker koji je nedavno izdao i prvi album u svojoj dugoj karijeri), nekoliko mojih vršnjaka i prijatelja, ali i veliki broj mladih, čak i tinejdžera, koji su kasnije napravili štimung kakav se rijetko viđa danas na splitskim koncertima.
Bend je započeo negdje iza deset i petnaest, obradom “Lui Lui”, kojom se odmah zagrijao te krenuo u “Pođimo” s “Lišća”. Tu na početku bila je zamjetna mala nesigurnost novog prisilnog gitarista Strahinje, no brzo je sve došlo na svoje mjesto.
Gile je dominirao scenom dok mu je Švaba svesrdno pomagao pratećim vokalima i sigurnim basom tako da se nije previše primijećivala odsutnost klavijatura u zvuku, čak ni kod stvari s “Lišća” (“Dokolica” je bila četvrta stvar).
Slijedile su stvari s “Distorzije”, “Kako bubanj kaže”, a odsvirali su dvije i sa soundtracka “Crnog bombardera”, obradu Rokyja Eriksona, “I Walk With a Zombie” (“Hodam sad kao zombi”) i “Svečane bele košulje”. Bowieva “The Man Who Sold the World” s “Popularnih šansona” (obradili su je puno prije Nirvane) koju je na albumu pjevao Ljuba Đukić u Gilinoj interpretaciji bila je jedan od vrhunaca koncerta, a na njoj je zasjao i roadie Strahinja koji je sve odvažnije djelovao i čvršće svirao.
Vrlo brzo uslijedile su i “Bejbe ti nisi tu”, obrada Stonesa sa uživo albuma “Braćo i sestre” i najveći im hit “Igra rokenrol cela Jugoslavija” kad je krenula šutka u parteru koja se nastavila kad su krenule stvari s “Paket aranžmana” i prvog albuma i “Distorzije, “Krokodili dolaze”, “Nebo” i “Ne postojim”.
Između je bila još i “Debela devojka” posvećena Sonji Savić, a redovni dio nastupa završili su s “Kako bubanj kaže”, posvećenom pokojnom bubnjaru Čavkeu kojega je dostojno zamijenio Pače.
Na bis su izveli još frenetične verzije “Konobara” i “Zlatnog papagaja” i bio je to kraj začuđujuće dobrog koncerta unatoč nedostatku Ljube Đukića na klavijaturama i Banane kojega je vrlo solidno zamijenio Strahinja kojemu se toga dana razboljela mačka.
Električni i eklektični orgazam su dokazali da i u Splitu još uvijek postoji mlađa ekipa koja se pali na rock glazbu i uživa i tijelom i duhom. A Gile i ekipa su dokazali da se pravi rock može svirati i s više od šezdeset i da intenzitet ne mora padati s godinama.
I nadam se da do sljedećeg koncerta nećemo opet čekati više od desetljeća.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/MLP-U
