Nakon lansiranja albuma prvijenca, “Mercator Projected”, East Of Eden kreče na uspješnu turneju po Otoku, ali dotiče i Staru Damu. Nošeni dobrim kritikama albuma, bend već po sredini turneje počinje nastupati pred punim gledalištem u manjim dvoranama.
Svojim su “autohtonim” izričajem plijenili pažnju kritike i publike, te nije trebalo dugo da se grupa odluči ponovo uči u studio i snimiti nasljednika.
A nasljednik je došao s imenom “Snafu” i donio grupu u pomalo neočekivanom izdanju. Pomalo, jer ipak je bilo iznenađenje, ali povijesno gledano, bio je to normalni evolucijski iskorak. Radilo se o kontinuiranom procesu evolucije početnog zvuka i stila.
I “Mercator Projected” i “Snafu” su svježa, intrigantna, iskričava i nadasve, dva kreativna albuma. No, postoji jedna mala razlika, možda neprimjetna na površno slušanje, ali i te kako značajna kad se sagleda opus benda. Naime, na albumu “Snafu” zastupljen je zvuk kao samostojeći nosilac slike. Presudni utjecaj došao od Stockhausena i Terry Rileya, jer kako drugačije objasniti tretiranje zvuka van koncepta kompozicije. Znajući da je jedno od Stockhausenovih ostvarenja bio zvuk kojeg je proizveo lanac prelaskom preko gromada kamenja uklopljen u ritmički koncept, onda za poznavatelje stvari postaju jasnije.
Bez bojazni, ovdje stvari ipak nisu išle toliko daleko 🙂 .
Na drugu stranu, kompozicijski, album “Snafu” je toliko odmaknut od prethodnika da komotno možemo govoriti o dva sasvim različita albuma, pristupa, koncepta, pa čak i zvuka. Time dolazimo do još jedne nepobitne, album je teško prihvatiti iz prvog slušanja, a pogotovo za nekoga tko nije naviknut na ovakav pristup muzici. No, upornošću i voljom, početna nelagoda se lako prevlada, uz malo pažnje i pozornosti, album se počne uvlačiti pod kožu, pruža sate i sate nemjerljivog muzičkog užitka. Sate i sate, jer ovaj album je jedan od onih, “jednom na gramofonu, uvijek na gramofonu!!”
Dunque, nedugo nakon izdavanja prvijenca, “Mercator Projected”, grupa East of Eden ponovo ulazi u studio.
Album “Snafu” izlazi i nailazi na podijeljene kritike.
Nije ni čudno, jer grupa na njemu gazi u područje eksperimenta, eksploatira jazz i duhače instrumente na način koji zorno upućuje na utjecaj Charles Mingusa i John Coltrana, kojeg čak i obrađuje.
No, ono što je vjerojatno zasmetalo u to vrijeme, bila je količina tog jazzy zvuka, koja očito nije legla rock orijentiranim ušima. Isto tako, paralelno s uvođenjem jazzy zvuka u kompoziciju, dolazi do novog trenutka, koji stilski dodiruje dio opusa King Crimsona s njihova prva dva albuma. No, Arbus i ekipa idu korak dalje. Možda ne pun korak, ali mali iskorak sigurno.
East of Eden na ovom album na trenutke osamostaljuje sam zvuk, oslobađa ga od melodije, pa čak i od kompozicije. I u tom kontekstu album je iskoračio malo previše ispred svog vremena – jer, nositelji takvog pristupa, Cabare Voltaire, će izdati svoj prvijenac “Mix Up” devet godina nakon izlaska ovog albuma, što je cijela vječnost za muziku tog doba koja je evoluirala iz sata u sat.
Teško je na ovaj način opisati i prikazati sve što ovaj album u sebi nosi i sadrži, isto kao što je inače teško pisati o umjetnosti i ostati objektivan. A ovo, jest umjetnost, kako po definiciji, tako i po senzibilitetu.
Slijedom toga, teško je iznijeti ono što se u albumu vidi, jer i tu postoji poprilična doza subjektivnosti. Svatko ga gleda svojim očima i sluša svojim ušima. Svatko donosi svoj sud i dakako, moramo se složiti da ne postoji identičan. Za neke ljubitelje muzike tog doba, album je čak na granici slušljivosti, što pak govori o tome koliko je bio ispred svog vremena, daleko više nego o afinitetima slušatelja.
Pogled na album, u nekim detaljima otkriva još puno toga, pa hajmo redom:
Album otvara nastavak prvijenca u obliku kompozicije “Have To Whack It Up”. Dobar uvod, dobar most između dva izdanja. Pogonjena teškim bluesom, s vrhunskim aranžmanom, pogotovo se ističe violina koju Arbus cijedi kao limun, s gorkim, ali neodoljivim zvukom.
East Of Eden – “Have the Whack It Up”
Slijedi kompozicija bez posebnog imena, sastavljen od tri stavka, “Leaping Beauties”, “For Rudy” & “Marcus Junior”. Samo otvorenje uz totalni free jazz ugođaj i prelaz u nešto rokerskiji dio, naznačuju veoma lijepi ostatak ploče. Jazz se provlači svakom notom prvoga stavka te nas na predivnoj melodiji nosi prema drugom, “For Rudy”. Orijentalni saksofon, violine nigdje, Arbus se posvetio duhaćim instrumentima.
I onda “Marcus Junior”, Arbus i violina u prvom, drugom i trećem planu.
Ovu melodiju treba čuti…
East Of Eden – “Leaping Beauties” / “For Rudy”/”Marcus Junior”
Prvu stranu vinila zatvara, skoro bi se moglo reći, centralni dio albuma, kompozicija, ponovo bez imena, sastavljena od tri dijela, “Xhorkham”, “Ramadhan” & “In The Snow For A Blow”. U najboljem stilu Caravana i Canterburya, East of Eden počinje s muzičkim izlaganjem. Za razliku od prvog albuma, kad su eksperimentirali čak i s hrvatskim jezikom, na ovom je tu ulogu preuzeo ruski, ili se bar tako čini, pošto su riječi potpuno nerazgovijetne.
Nakon ovako nenormalnog uvoda, Arbus s orijentalnim saksofonom uz punu podršku ritam sekcije vodi kompoziciju prema svom centralnom djelu, Coltrenovoj obradi, koju su prozvali Ramadhan. Za neko čudo, isječak iz ove kompozicije, konkretnije “Ramadhan” izlazi kao singlica i nosi grupi priliku da omirišu top liste. To se i dogodilo, jer singlica dolazi na drugo mjesto francuske top liste singlova. Mogu zamisliti kakav je upitnik bio iznad glave članova banda kad su ovo saznali.
Šalu na stranu, kompozicija je, malo je reći, perfektno obrađena, puna sočnog ritma i još sočnije melodije.
Skoro poskočica!
Koja kombinacija, bravo Arbus, bravo ekipa.
Ova je singlica boostirala prodaju albuma, te je “Snafu” dolepršao na top 30 albuma Engleske top liste.
East Of Eden – “Xhorkham”, “Ramadhan” & “In The Snow For A Blow”
“b” stranu vinila otvara eksperiment. Zvuk je dobiven obrnutim sviranje trake preko glave “trakaša“, i to što u ova dva minuta čujemo i nije nešto sofisticirano, ni tehnološki savršeno. Za bloga blaženoga, govorimo o 1970 godini, o godini dok je još crno-bijela televizija bila modni krik. Ali isto tako, kao što je rečeno u uvodu, zvuk i njegov tretman, to je došlo tek devet godina nakon ove kompozicije sa usponom elektronike i eklektičkog tehno rocka, čiji su dakako prvi i najjači predstavnici bili Cabaret Voltaire. Njihov prvijenac “Mix-up”, da se ponovim, je unio revoluciju u tehnološkoj prezentaciji samoga zvuka, a jedan od korijena seže do ovog albuma. (O albumu “Mix-Up” i njegovom značenju, možete naći ovdje.)
Album nastavlja Caravan, pardon, East of Eden, ili Santana s Coltrainom, hm….a da.. radi se o East of Eden, znači oni…, nevjerojatna maštovitost i lepršavost i ponovo kompozicija bez imena, dva stavka, “Gum Arabic” & “Confucius”.
Ne treba objašnjavati o čemu se radi, ime sve kaže.
East Of Eden – “Gum Arabic” / “Confucius”
I onda dolazi “Nymphenburger”!
Možda najlepršavija, najpjevnija, naj kompozicija na albumu. Pored toliko svijetlih trenutaka na albumu, stvarno treba biti posebna da bi se izdvojila – i to je točno ono što jest.
East Of Eden – “Nymphenburger”
Da je album sastavljen od ovakvih kompozicija, ovakve punokrvnosti i kvalitete, bilo bi to vrhunsko remek djelo ne samo svoje epohe. Sve je na svome mjestu, ritmički, melodički, stilski ujednačeno i teško, kao koračnica..skoro kao “marcha funera”, i isto toliko nabijeno emocijama. Prelazi su toliko majstorski odrađeni da ih se uopće skoro i ne primjećuje. Tek kad obratite pažnju na njih, spoznate s koliko su logike i ukusa odrađeni.
I posljednje, ali ne i zadnje, – aranžmani – tko god ih je napisao, odradio je posao života.
Album ide prema kraju.
Slijedi još jedna bezimena kompozicija od tri stavka, “Habibi Baby”, “Beast Of Sweden” & “Boehm Constrictor”. “Habibi Baby” starta s revers trakom nakon kojeg slijedi slobodna forma kompozicije. Za razliku od nje, “Boehm Constrictor” koketira sa samostojećim zvukom i njegovim položajem u nekoj ritmičkoj sekvenci, da bi “Beast of Sweden” eksplodirao s gitarom i violinom u glavnim ulogama. Klimaks u jazz rock maniri, violina daje svoju i posljednju ovom djelu. Teško i melodično, ritmički savršeno!
East Of Eden – “Habibi Baby” – “Boehm Constrictor” / “Beast of Sweden”
Album završava na pomalo čudan način. Naime, zatvara ga kompozicija “Traditional”, obrada koju potpisuje grupa pod imenom.
Kratka vinjeta, klavirske pratnje, zagasitog ugođaja. Podsjeća na završnicu “Lizarda”!
East Of Eden – “Traditional” / Arranged By East Of Eden
I to je to!
Mimo mješovitog prijema, po izlasku albuma grupa stječe kultni status. Biva smještana na vrhovima trenda i dakako, ravnopravno nastupa s velikanima tog doba.
I kad je trebalo potvrditi status, događa se nešto što nitko nije očekivao. Diskografska kuća izdaje singlicu, na kojoj se našla pjesma “Jig-a-Jig”., koja nema apsolutno nikakve veze sa stvaralaštvom grupe, ni s njenom legislativom. Nastala kao zezalica u studiju i kasnije dotjerana. Po izlasku na tržište, singlica se penje na prva mjesta europskih lista, a i na Otoku biva zapažena.
Nošena željom za zaradom, diskografska kuća izdaje kompilacijski album grupe, koji je sazdan oko singlice. Ruku na srce, kompilacija predstavlja veoma dobar uvod u stvaralaštvo grupe, no problem se javio u identifikaciji grupe s hitom. Publika jednostavno nije mogla povezati te dvije činjenice.
Tako se dogodilo da je u stvari najveći komercijalni uspjeh grupe postao “swan song” jedne od najpotentnijih grupa progresivne ere. Nastojeći se kretati stazama koje je utabao “Jia-a-Jig”, grupa iz temelja mijenja pravac i prelazi u neku vrst mainstreama, gubeći pri tom malu, ali odanu bazu progresivnih fanova, a ne dobiva novu s druge strane. Ne uspjevši prodrijeti u tabor progresivnog AOR-a, grupa kao slon pokušava razbiti neprobojni komercijalni zid i u tom pada u zaborav.
I tako nekako završava jedna priča koja je počela sa superlativima i nevjerojatno velikim očekivanjima, a završila, svi znamo kako – nitko danas ne spominje East of Eden.
Sljedeći albumi nisu bili ni blizu prva dva, imali su par bljeskova, ali sve skupa nedovoljno za bilo koju ozbiljnu analizu i posvetu. Stoga je i izlišno nastavit o daljnjem toku karijere grupe, jer kao ni albumi, tako ni karijera banda nema nikakvo značenja za povijest muzike tog doba.
Ipak, kredita radi, troje osnivača grupe su se još jednom našli, 1996. godine, kad su se okupili i snimili album “Kalipse”. Album je postao kult hit među sljedbenicima, ne omirisavši neku top listu.
Arbus je bio veoma cijenjen muzičar, te je surađivao sa mnogobrojnim umjetnicima i sudjelovao na bezbroj projekata. Ipak je njegova violina nešto što se ne zaboravlja tako brzo i tako lako. Pamtit ćemo ga isto tako kao pridruženog gost člana grupe The Who. S njima je snimio njihov možda najbolji album, “Who’s Next”, dominirajući svojim violinom, pogotovo na hitu “Baba O’Riley”. Potom oformljava grupu Fiddler’s Dram, udara temelje folk izrazu koji će grupi donijeti pristojnu popularnost, ali po svom običaju, napušta grupu prije uspona.
Sagledavajući opus grupe East of Eden, moramo se suočiti s činjenicom da je grupa ipak zauzela mjesto u drugoj ligi progresivne scene. To mjesto prvenstveno mogu zahvaliti kasnijim izdanjima koja su došla na tržište, počevši od trećeg albuma. Stoga komotno možemo reći da legislativa grupe leži na prva dva albuma, “Mercator Projected” i “Snafu”
Ne za ništa, oba albuma predstavljaju mala remek djela za sebe, prvi staje uz bok najjačim izdanjima epohe, dok drugi, razvijajući stil sa prvog, nagovještava ono što će tek doći i dakako, etablira grupu kao jedan od najvažnijih stupova engleske progresivne scene sedamdesetih godina.
Izašavši na scenu sa prvim albumom “Mercator Projected”, East of Eden je imao tu “nesreću” što je život počeo u godini kad je King Crimson izdao album prvijenac “In the Court of the Crimson King”, s kojim su postavili standarde progresivne muzike. Te standarde je East of Eden veoma lako pratio na prva dva albuma, da bi se sa singlicom “Jig-A-Jig” i trećim albumom odlijepio od visina i sunovratio u ponor neuspješne komercijalizacije.
Šteta, jer pronaći sebi put na tragovima ranih Jethro Tull-a i Gravy Train-a, pomičući se prema jazzu, skoro gazeći teritorijem Soft Machine, stilski koketirajući s King Crimsonom, stekli su sve predispozicije razvijanja u veličinu.
Dogodilo se to što se dogodilo.
I pored svega, East of Eden ostaje ona stanica na koju se zaustavljaju mnogi ljubitelji ove muzike i ne bez razloga, jer prva dva albuma s pravom možemo čak i sa ove vremenske distance ocijeniti kao bezvremenska.
I za sam kraj i oproštaj od East of Edena, njihov najveći hit “Jig-A-Jig”, hit koji ih je odveo na top liste, hit koji ih je lansirao u orbitu komercijale, ali i hit koji je zaslužan što je progresivna muzika izgubila jednu od najvećih nada.
Eto!
East Of Eden – “Jig-a-Jig”
Za sam kraj jedna osobna notica.
Kako sam se polagano upoznavao sa zvukom violine, koji nije bio dosadno gudanje, kako sam govorio o takozvanoj ozbiljnoj muzici u ranom dobu slušanja muzike, tako sam se istovremeno navlačio na taj agresivno reski zvuk koji me je u potpunosti opčinio kad sam ga u potpunosti prihvatio. U tom kontekstu i ne čudi činjenica da u mnogim mojim omiljenim sastavima violina igra veliku, a katkad i glavnu ulogu, počevši od početnog Cockney Rebel, preko Curved Air, Mahavishnu Orchestra i dakako, King Crimsona. U tom svom svijetu sam otišao toliko daleko da sam sastavio veličanstvenu četvorku, kvartet snova. U njemu su bili Jean-Luc Ponty, sa svojom fuzijom, David Cross sa metalnim, skoro brutalnim zvukom, Daril Way, sa lepršavim, simfo-rock senzibilitetom i Dave Arbus sa neurotičnim, skoro shizofreničnom, punom bluesa violinom. I na kraju, stavio sam ih da obrade Vivaldijeva “Četiri Godišnja Doba”, na svoj način. Mogu samo zamisliti kako bi to zvučalo, koja bi snaga izlazila iz kombinacije tog kvarteta.
Na moju žalost, ovo je ostao samo san, jer ni jedan od junaka ove misli nikad nije zasvirao u paru s drugim.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
