Kad je bio najavljen koncert teksaškog dua The Division Men kojeg čine muž i žena Jesus i Caroline Portillo odlučio sam malo poslušati što sviraju.
I bilo mi je simpatično. Našao sam dva albuma, jedan, “Ninos del Sol” i najnoviji “Hymns and Fiery Dances”, kojeg predstavljaju na turneji koja ima 65 koncerata diljem Europe.
I kupili su me svojom glazbom. “Ninos del Sol” je njihov drugi album iz 2018. (postoje još od 2008.) i mješavina je južnjačkog folka, suthern gothica i latino glazbe, a posebno se ističe naslovna pjesma o životu na granici.
Novi je album, većinom koncipiran za vrijeme pandemije, fokusiran na narodne priče o duhovima i podosta je mračniji. Ono što je zanimljivo da im na oba albuma gostuju velika imena svjetske glazbene scene poput Dana Colleyja, saksofonista nikad prežaljenih Morphine, Ricka Nelsona iz Afghan Whigsa, Peterea Hayesa iz Black Rebel Motorcycle Cluba, Alaina Johannesa suradnika Marka Lanegana i nekadašnjeg člana Queens Of Stone Age, Roscoe Becka koji je svirao i s Leonardom Cohenom i mnogih drugih. A Caroline je, prije Division Men svirala bas u Tito & the Tarantula.
Zvuk im je bio pomalo inspiriran Tom Waitsom ili Laneganom (Jesusov vokal), alt countryjem i folkom, a Carolinein glas poprilično vuče na Carlu Thorgersson iz Walkaboutsa ili pomalo zaboravljenu Paulu Frazer iz Tarnation (što sam im spomenuo nakon koncerta, no, ni jedno ni drugo nisu čuli za nju).
Koncert je u poprilično zamračenoj dvorani na katu Ghetta krenuo oko 21.30. Jesus na gitari i vokalu, nogom je udarao ritam tamburinom, a Caroline je na basu i povremeno melodici usputno pjevala. Oboje su najavljivali pjesme, te su odsvirali cijeli novi album i nekoliko stvari s prošlog.
I ono što sam odmah primijetio, uživo zvuče bolje nego na pločama. Caroline ima prekrasan glas, atmosfera je baš spooky, mračno romantična, a svi tekstovi vrte se oko nesretnih ljubavi, duhova – praktički sve pjesme imaju bar poneku mrtvu osobu, pravi southern gothic.
Povremeno padnu na pamet i Wovenhand i Jay Munly te Slim Cessna’s Auto Club. No meni su stalno prve asocijacije bile Paula Frazer and Tarnation i još jedan bračni par koji svira neku vrst gothic folka, Handsome Family (e, za njih oboje znaju).
“Cemetery Girl”, jedna od prvih koje su svirali je o momku koji susreće djevojku i prati je kući, no kad se sjeti da joj je ostavio jaknu da se ugrije i pozvoni na vrata njenog doma, otvori mu otac koji ga isprva napadne, a onda mu objasni da je djevojka umrla točno prije godinu dana i da bi joj tog dana bio rođendan. On ode na groblje i nađe jaknu na djevojčinom grobu.
Slična je tematika i “Leonore” (mislim da je Poe jedna od inspiracija), “Dead Moon”, “Dolores”, “Night Calls”, “San Saba”i “The Undertow”. Glazba me je nosila u taj svijet na granici s Meksikom, ruševnih zidova starih samostana, napuštenih sela, pustinje, noći i usamljenih duhova koji pokušavaju stupiti u kontakt sa živima, nerijetko i uspijevaju premda ostaje ta tuga i melankolija.
Sve je to začinjeno glazbeno molskim pasažama, velikom dozom reverba, da se dobije na mistici, pedalama s efektima na vokalima (u tim dijelovima nalikuju pomalo na Wovenhand), te melodikom i usnom harmonikom, koje još upečatljivije dočaravaju atmosferu široke pustinje i romantične melankolije.
No, najdojmljivije od svega je Carolinein glas koji često odlazi u zavijajuće visine i dočarava ta noćna bića koja egszistiraju samo nakratko u našem svijetu i podsjećaju nas na prolaznost. Henry James i priče o tužnim duhovima u Teksasu mogao je biti naslov albuma.
Nakon sat vremena završili su sa svirkom i onda na bis odsvirali još dvije pjesme, a posebno me se dojmila “Ninos del Sol” koja je u ovoj koncertnoj verziji dulja i ljepša od one studijske. Posebno završetak kojeg su produljili na nekoliko minuta u kojem Caroline glasom od kojeg te hvata tuga i prolaze srsi ponavlja naslov pjesme uz Jesusovu vokalnu i gitarsku pratnju.
Nakon koncerta glazbenici su ostali pričati s publikom, prodali su i koju ploču, a sutradan su nastavili prema Sloveniji i Postojni.
Sveukupno, jedan od najboljih i najzanimljivijih koncerata u Splitu ove godine, a šteta je što mu je nazočilo samo tridesetak ljudi. Vrlo originalan bend, drugačiji od svih onih mogućih uzora koje sam spominjao, a volio bih kad bi i na studijskim snimkama zvučali tako dobro, sjetno, mistično kao na koncertu.
Hvala Frani Duilu što ih je doveo i na konstantnom radu i organizaciji hapenninga u Ghettu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
