Postoje društveni procesi, s pozitivnim, ali i negativnim predznakom, koji traju generacijama, a na kraju tog procesa vrlo je teško, ako ne i nemoguće, spoznati veličinu promjene jer se sve odvija postepeno, kroz godine i gotovo u pravilu, pod izlikom zaštite demokracije, stečenih prava, dok se u praksi ta ista demokracija i stečena prava sve više i više reduciraju, i da ponovimo, sad već pogađate, pod kojom izlikom?
(da nije tragićno, bilo bi smiješno!)
Nerijetko se događa da se kolo povijesti počne okretati unatrag, nastojeći pregaziti sve što je evolucijom socijalne i društvene svijesti, a nerijetko i borbom, postignuto.
Danas smo, nažalost, svjedoci upravo tom procesu, zapravo prisustvujemo grand finalu procesa koji je počeo toliko davno da se čak i najstariji danas teško sjećaju, dakako, ako nisu oboljeli od Alzheimera.
Da bismo sve skupa slikovitije spoznali, dovoljno je pogledati samo jedan segment društvenog bivstvovanja: glazbu, nekad i sada.
Dok je nekada, tamo negdje od sredine prošlog stoljeća, glazba bila vrlo bitan faktor u životu svakog konzumenta, a nerijetko način života, pa čak i sam život, danas se sve više svodi na usputnu senzaciju i potrošnu robu. Dakako, kao što je nekada bilo jednokratno konzumerski orijentirane glazbe, tako danas postoji i ona druga, ali poanta je u prevladavajućem trendu.
Spoznajući tu ulogu, iskreno, žao mi je novih naraštaja koji odrastaju bez kreativnog glazbenog izričaja u svom sazrijevanju. Oni su uskraćeni za veličanstven doživljaj koji glazba može pružiti, doživljaj koji nosi i određenu produhovljenost, a ta, pak, vodi razboritosti koja nam pomaže kroz život. (o toj bi se kategoriji danas dalo raspravljati, jer kod velike večine je upitna njena prisutnost!)
Ne bi bilo pametno reći da danas uopće ne postoji produhovljenost, jer ona se ne ostvaruje samo kroz glazbu. Međutim, ono što nedostaje jest glazba koja oplemenjuje dušu, glazba koja tjera slušatelja da razmišlja dok je voli, glazba koja ostaje u njemu, a ne isparava/nestaje posljednjom notom ili de facto i de jure, kao potrošna roba.
Stoga neminovno dolazimo do spoznaje da je umjetnost žrtva pasivizacije društva.
Doživljaj umjetnosti, pa tako i glazbe, brutalno je uklonjen iz naše svakodnevice.
A to nije slučajno. Sjetimo se da su šezdesete i sedamdesete, s razvojem demokracije u umjetnosti, dovele do nevjerojatne moći ulice. Vlade širom svijeta potom su uložile sve napore da otupe oštricu protesta koji je dolazio “odozdo”.
U novije vrijeme, kao što smo svjedoci, tu energiju pokušavaju kanalizirati za svoje ciljeve.
Sve to postaje dio velikog scenarija čiji je krajnji cilj pacifikacija masa.
A ona se postiže zatiranjem kreativnosti i “peglanjem” mozgova.
Najopasniji pojedinac je onaj koji misli!
No, postoji još opasnija stvar: grupa ljudi koji misle i spremni su svoja uvjerenja prenijeti na ulicu.
Zanat se “ispekao” šezdesetih i sedamdesetih, kada su pokreti s ulice toliko uzdrmali globalni politički establišment da nijedna vlada više nije smjela dopustiti slično. Od tada rade na tome da stanovništvo postane pasivno i prihvati sve što mu se servira – od ograničenja građanskih sloboda do umjetničkog izričaja.
Drugim riječima, sustavno se guši sve u čemu ljudska kreativnost može doći do izražaja.
I u tome su uspjeli, jer su kanalizirali zabavu kao oružje kontrole.
Usvajanjem doktrine “važna je samo zabava”, masama se serviraju prazni sadržaji pod krinkom brige za njihovu “sreću”.
A kad ni to nije dovoljno, stvaraju se krize u kojima se isti ti akteri predstavljaju kao spasitelji, dok istovremeno koračaju prema unaprijed zacrtanom cilju: potpunoj pasivizaciji društva.
Ne, ovo nije teorija zavjere.
Ovo je rezultat promatranja i shvaćanja svijeta oko sebe.
Ovo je danas!
Otvorite oči!
P.S. – Svaka sličnost s trenutnom situacijom u Hrvatskoj je namjerna!