Kad se danas spomene film “Pink Floyd: Live at Pompeii” kojeg je snimila grupa Pink Floyd, onda se automatski nameće asocijacija kompaktnog djela koje je, skoro ni krivo ni dužno, obilježilo dio epohe u kojoj je nastalo, ali i opus benda.
No, u trenutku nastanka i lansiranja, film je bio sve samo ne kompaktno djelo, i – što je još bitnije – nije cijeli snimljen u Pompejima, već dijelom i u studiju Europasonor u Parizu.
Stoga, faktografska povijest filma ima nekoliko slojeva, ali sve do sada rečeno ni najmanje ne umanjuje ili baca sjenu na auru kojom je film obavijen. Dapače, povijest je jednostavno prebrisala šavove i stvorila percepciju kompaktnosti.
I ne samo to – iako je prošlo “samo” pola stoljeća, faktografske su se razlike počele pojavljivati iz “pouzdanih izvora”, no, iskreno rečeno, no, ni to nije bitno, uopće.
Dakle, da krenemo od nekog početka i u tijeku priče ćemo poentirati na gore iznesenom.
I odmah na početku, kad se govori o ovom filmu, govorimo o dvije lokacije – o Pompejima i Parizu.
Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII – “One of These Days”
Prva lokacija, Pompeji, odabrana je radi starorimskog amfiteatra. Prvobitna namjera bila je da se u njemu održi koncert pred publikom, a računalo se na puni kapacitet amfiteatra – oko 20 000 duša – , da se snimi i izda na nosaču zvuka, ali i kao cjelovečernji dokumentarac o tom koncertu.
Oprema je već bila na putu za Italiju kad je tamošnji organizator, kojeg je grupa unajmila za rješavanje logistike na lokalnom nivou, odnosno gradsko vijeće, na upozorenje konzervatorskog zavoda odlučilo povući svoju dozvolu za održavanje koncerta. Razlog je bio loše stanje tribina amfiteatra i briga oko mogućeg incidenta, odnosno, kolapsa radi lošeg stanja suporta tribina.
Priča se potom pretvara u trakavicu, ali da skratimo priču – grupa se odlučila na kompromis: održat će koncert, ali pred praznim gledalištem (ukoliko se pod pojmom gledalište ne podrazumijeva nekoliko lokalnih klinaca koji su uspjeli proći kroz osiguranje!).
Pa i kad je sve bilo spremno, kad je trebalo uključiti pojačala i instrumente, pojavio se veliki problem. Naime, struja kojom je raspolagao amfiteatar nije bila dovoljna za napajanje sve mašinerije, te je rješenje pronađeno u 750 metara dugom kabelu koji je spojen na lokalnu vijećnicu.
Koncert je snimljen, ali grupa, pa i sam redatelj Adrian Maben, nisu bili zadovoljni pojedinim dijelovima snimljenog materijala, te se snimanje nastavilo u Parizu, u studiju Europasonor. Snimke iz Pariza lako je prepoznati jer na njima Wright nema bradu.
Isto tako, kako bi se prikrila lokacija, ti su dijelovi filma u većini slučajeva popunjeni psihodeličnim fragmentima, ili pak snimkama koje pokazuju Pompeje.
Film je imao premijeru na Edinburgh International Film Festivalu i polučio je lijep uspjeh. No, onaj glavni razlog za brigu je ostao – film je bio prekratak za klasično prikazivanje u kinima diljem svijeta.
Pink Floyd – “Echoes” / 1 & 2 / Live at Pompeii
Rješenje je pronađeno.
Ne želeći razbiti kompaktnost snimljenog i montiranog materijala, Adrian i grupa dogovaraju se da Adrian uđe u studio u kojem je grupa već snimala album “The Dark Side of the Moon” i iz snimljenog materijala montira dodatak kojeg bi utopio u već postojeći materijal za film.
Kako su svi bili zadovoljni snimljenim, Adrian montira još dvadesetak minuta, te time film dobiva minimalnu minut za kino projekcije (80 minuta), ali i – što je još najbitnije – za povijest je ostalo zabilježeno kako je povijest nastajala u studiju!
I na kraju jedna za “vjerovali ili ne”
Tijekom snimanja u Parizu, bend je predložio da bi željeli snimiti kratku blues pjesmu s psećim zavijanjem, u stilu pjesme “Seamus” s albuma “Meddle”. Adrian Maben je poznavao Madonnu Bouglione, kćer cirkuskog direktora Josepha Bouglionea, za koju se znalo da šeta Parizom s psom po imenu Nobs.
Madonna je s Nobsom bila pozvana u studio, gdje su snimljeni kadrovi za “Mademoiselle Nobs”. 🙂
“Mademoiselle Nobs” – Pink Floyd / Live at Pompeii
Suma summarum:
Film “Pink Floyd: Live at Pompeii” ne predstavlja samo projekt grupe koji je htio zaraditi na njemu, što je i normalno, već predstavlja neoborivi dokument jednog trenutka, jednog vremena koje je daleko iza nas, ali ne i zaboravljeno.
Predstavlja dio trenutka koji nam daje uvid u početak stvaranja jednog od najvećih albuma u povijesti moderne muzike, “The Dark Side of the Moon”, i time otvara vrata razumijevanju ne samo njega, već i esencijalnog postojanja same grupe, a time i povijesnog trenutka!
Za jedan film, i više nego dovoljno!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
