Charlyn Marin „Chan“ Marshall, poznatija po svojem scenskom imenu Cat Power, po drugi put gostuje u našoj metropoli. Prije devet godina ta poznata američka skladateljica i kantautorica prikazala se u potpuno drugom izdanju. Iako je od tada izdala samo tri albuma 2018. godine autorski “Wonderer” svoj deseti album po redu, te još dva „cover“ albuma, 2022. godine “Covers” te u jesen pretprošle godine “Cat Power sings Dylan: The 1966 Royal Albert Hall koncert”, kojega je u cijelosti i izvela večeras.
Ne samo da je „cover“ već i potpuna live replika Dylan-ovog koncerta iz 1966. godine održanog u Manchesteru u maju u Manchester Free Hall Trade-u, ali je dugo pogrešno prikazivan kao 10 dana kasnije snimljeni koncert u Albert Hall-u u Londonu, te je izdan samo kao bootleg “Great white wonder”, da bi tek 1998. bio službeno izdan s navodnicima „Royal Albert Hall“, kako bi se naglasila dotična greška.
Taj jedini live album Cat Power sniman je u studenom 2022. godine u Royal Albert Hall-u u Londonu da bi bio izdan nakon pola godine. Kako u potpunosti imitira navedeni Dylanov koncert iz 1966. godine uz identičnu setlistu, isti se sastoji od dva dijela, akustičnog i električnog kada dolazi do izražaja njen prateći, šesteročlani band.
U akustičnom dijelu prati je akustična gitara, usna harmonika i klavijature uz aranžman koji ističe njen duboki i prepoznatljiv glas. Ističem “Desolation raw” i “Mr. Tambourine Man”, koju je posvetila svoj djeci svijeta, kao izuzetno kvalitetne izvedbe koje su me se najviše dojmile iako nimalo ne zaostaju prezentacije “Visions of Johanna”, “It’s All Over Now, Baby Blue” kao i “Just Like a Woman”. Za “Mr. Tambourine Man” je izjavila kako joj je to najteža numera za izvođenje i ujedno najemocionalnija, te je usporedila s “Imagine”, Johna Lennona.
Inače i sama Chan (izgovara se Shawn), bivši Chanelov model, je potvrdila da su njene izvedbe svih covera, pa i Dylanovih pjesama koje pjeva od svoje četvrte godine, nježne i graciozne te toliko izmijenjene da su gotovo neprepoznatljive. Ona posjeduje jedinstven talent da sve prepjeve koje otpjeva na sebi svojstven način da defacto zvuče kao osobno njene.
Kad bi zatvorili oči i ne bi čuli ženski vokal, mogli bismo pomisliti da usnu harmoniku na bini svira sam Dylan.
Električni dio počinje sa “Tell Me, Momma”, kada se razigra njen band baš kao što je i Dylan 1966. započinjao svoj električni, u to vrijeme izuzetno nepopularan dio. Jedino što Cat više ne skandiraju Judo (izdajice), kao što su uzvikivali Dylanu kad je 1965. krenuo u električne vode. A do samog koncerta u Manchesteru već je bio izdao tri električna albuma, “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited”, oba iz 1965. i “Blonde on Blonde”, prvi dvostruki album u povijesti iz juna 1966. koji kritičari često predstavljaju kao najbolji album svih vremena.
Dylana su tada pratili The Hawks, kasnije nazvan The Band, dok Cat na turnejama u novije vrijeme prate Eric Paparazzi na basu, Arsun Sorrenti na gitari, Aaron Emry na harmonici i klaviru, Jordan Summers na orguljama i Wurlitzer na električnom pijanu, te za bubnjevima Josh Adams.
Charlyn je samouka gitaristica, rođena je 1972. godine u Atlanti, Georgia, od oca blues muzičara i pijanista te Jehovinog svjedoka. Pradjed sa majčine strane joj je porijeklom nativni Amerikanac. Roditelji su se rastavili 1979. godine, a sa 16 godina starosti udaljila se od majke te napušta školovanje i sa 20 godina starosti se seli u New York i uzdržava se kao konobarica u pizzeriji.
Njen tadašnji momak, inače ovisnik o drogama, joj pomaže sve do svoje nenadane smrti. I njen najbolji prijatelj uskoro umire od AIDS-a, a ona nastavlja sa sviranjem u bandu koji nazivaju Cat Power, po kapi vozača kamiona Cat Diesel Power.
I nakon napuštanja banda zadržava taj naziv kao solo artistica. 1994. istoga dana snima prva dva albuma “Dear Sir” i “Myra Lee” koje izdaje 1995. i 1996. godine. U malom studiju sa gitaristom Tim Foljahn-om i bubnjarem Sonic Youtha, Steveom Shelley-om u jednome dahu snima u stvari kao produženi singl prvi album i istovremeno pjesme za drugi album, a s trećim “What Would the Community Think”, također iz 1996. godine postiže, iako ne komercijalni uspjeh, makar pozitivnije kritike kako sazrijeva kao izvođačica i spisateljica.
Idući album “Moon Pix” snimljen je u Melbourneu u Australiji 1998. godine i retrospektivno je označen kao jedan od ključnih albuma indie rocka.
“The Covers Album” iz 2000. godine predstavlja prvi album tuđih pjesama među kojima se ističu izvedbe Jaggerove “(I Can’t Get No) Satisfaction” kao i Lou Reedova “I Found a Reason”, iz doba The Velvet Undergrounda.
Kroz period od godinu dana snima svoj šesti album “You Are Free” s Davidom Grohl-om iz Foo Fightersa, Eddie Vedder-om iz Pearl Jama i Warren Ellis-om iz The Dirty Three. Prvi je to album originalnog Chaninog materijala nakon pet godina koji je sniman uglavnom s njenim vokalom uz pratnju gitare ili klavira, a problem je nastao ka je trebalo odabrati 14 numera od gotovo 40 snimljenih.
Jedini album bez ijednog covera, dakle u potpunosti autorski rad, je “The Greatest”, iz 2006. sa izvrsnim kritikama te je od Rolling Stonea proglašen 6.-im albumom 2006. godine i 26.-im albumom dekade.
Zapažene uspjehe postižu kako “Dark End of the Street”, iz 2008., tako i dva slijedeća albuma “Sun”, iz 2012. te “Wanderer”, iz 2018.
Potom poseže i za svojim trećim album prepjeva, “Covers”, u 2022., a iduće godine pjeva Dylana.
Sam koncert je započeo u komornoj atmosferi kako i priliči vrlo akustičnoj dvorani Lisinski, s njenim vokalom koji mnogi uspoređuju s glasom Patti Smith i Nine Simone, akustičnom gitarom te usnom harmonikom i klavijaturama. Nažalost, gotovo trećina dvorane je zjapila prazna, kao da zagrebačka publika, inače istančanog muzičkog ukusa, nije prepoznala vokalne kvalitete ove svjetski popularne indie pjevačice. Osjećam se tužno uz spoznaju da bi neka hrvatska mainstream izvođačica zasigurno ispunila dvoranu, a neka folk pjevačica iz „regiona“ zasigurno i više večeri za redom. Nažalost, to je naša trenutna realnost.
Ali prisutna publika je uživala u vokalnim bravurama Cat Power, naročito izraženim u akustičnom, prvom dijelu koncerta. U drugom, električnom dijelu, šesteročlani band sasvim solidno „praši“ ostavljajući Chanov vokal u drugi plan. Ozvučenje je, logično za koncertnu dvoranu, odlično, tako da su i zadnji redovi imali jednak muzički ugođaj kao i redovi neposredno uz binu. Sama koreografija scene je minimalistička sa nekoliko reflektora koji su tijekom akustičnog dijela uglavnom bili ugašeni ili na minimumu, tako da je scena za moj ukus bila malo previše tamna. Ali se zato u električnom dijelu bina prosvijetlila i nije nedostajalo lukseva, a vjerujte ni decibela. Band koji je prati na svjetskoj turneji već gotovo dvije godine je potpuno uigran i uštiman i kvalitetno je odradio drugi, brzi rokerski dio koncerta. Charlyn se tijekom akustičkog dijela izuzetno trudila svojim glasom, ali i rukama i položajem tijela u odnosu na mikrofon, približiti tonskom zapisu iz Albert Halla i vjerujte da joj se napor isplatio.
A i nama u publici.
Nakon zadnje numere “Like a Rolling Stone”, u kojoj je predstavila svoj band, nažalost bisa nije bilo, ali sat i pol ugodnog druženja u više nego udobnim stolicama je sasvim dovoljno da poželimo proučiti i njene prethodne radove te otkriti njene glasovne mogućnosti.
Potrudila se naučiti izgovoriti „hvala“, e pa hvala i njoj na ugodnom druženju, ponovilo se!
S nestrpljenjem očekujemo njen zadnji uradak pod radnim nazivom “Opus,” za koji sama Shawn kaže da ga radi potpuno samostalno i da će biti nešto sasvim novo i potpuno drugačije nego svi njeni uradci do sada, vrlo tužan, trijumfalan, himnički, jednostavno prekrasan.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.