Počelo je s uličnim sviračima, „one man band“. Kako bi što više zaradili, mnogi su pribjegli „all in one„ sistemu, te isporučivali pjesme koje su sami instrumentalno pratili i istovremeno pjevali. Nije to bilo nikakvo dokazivanje, već nasušna potreba da bi se preživjelo.
Novo doba nije donijelo puno promjena po tom pitanju, osim što su se fokus s opstanka prebacio na zadovoljenje ega (ne uvijek!). Tek potom je slijedilo sve ostalo.
No, i tu nije sve isto, jer Mike Oldfield sa svojim prvijencem „Tubular Bells“ ipak nije pandan u nastajanju s recimo solo albumom Paul McCartneyja, “McCartney”.
Uglavnom mogli bi lamentirati pro i kontra do besvijesti, i teško da bi doprli do same srži nastanka pojedinog albuma na kojem umjetnik svira sve instrumente i dakako, skladatelj je svih kompozicija.
Stoga, pogledajte dolje kako izgleda lista pa sami odlučite, koje mjesto bi po vama trebao neki album zauzeti, odnosno, da li mu je tu mjesto i naposljetku, da li koji ipak nedostaje.
10) John Fogerty—”Centerfield” (1985)
9) Roy Wood—”Boulders” (1973)
8) Skip Spence—”Oar” (1969)
7) Mike Oldfield—”Tubular Bells” (1973)
6) Steve Winwood—”Arc of a Diver” (1980)
5) Foo Fighters—”Foo Fighters” (1995)
4) Prince—”Dirty Mind” (1980)
3) Emitt Rhodes—”Emitt Rhodes” (1970)
2) Todd Rundgren—”Hermit of Mink Hollow” (1978)
1) Paul McCartney—”McCartney” (1970)
Izvor: bestclassicbands.com
