MLP-U - Samo mijena stalna jest, Laibach na Vibrezu

Panta rei. Kažu da svakih sedam godina promijenimo sve stanice u svom tijelu. Ako je tome tako (nije baš skroz, ali za potrebu teksta recimo da jest), onda se tijekom prosječnog života u kompletu izmijenimo barem 12 puta. Dvanaest puta postanemo netko potpuno drugi. Netko novi. Ali kako se stanice postupno obnavljaju, svaka naša nova inkarnacija potpuno je povezana sa starom (neuroni u mozgu su ti koji ostaju isti od rođenja do smrti i oni se ne uklapaju u ovu priču, tako da naša iskustva samo rastu, nove se veze stvaraju, nova pamćenja skladište i po potrebi se izvlače).
Ali ono najvažnije filozofsko pitanje – koliko smo mi samostalne jedinke i koliko odlučujemo o vlastitoj sudbini – uvijek ostaje neriješeno.
Jesmo li samo program kompjutera, igračke u nekoj većoj shemi, jedinke u Matrixu ili samostojna bića sposobna odlučivati o svojoj budućnosti i djelima, ne ovisi o našim neuronima niti ostalim stanicama u tijelu. Ja volim misliti da jesmo i da je život onakav kakvim ga sami učinimo.

Ali Borg i Laibach ne misle tako.
I na svojim koncertima nas uporno na to podsjećaju. Resistance is futile. Svaki otpor je uzaludan, jer će kolektiv apsorbirati jedinku. Kroz povijest ljudskog roda slobodni mislioci najčešće su ušutkivani. Ljudi su često potpadali pod kolektivističke ideje, negirali individualnost kao nebitnu (svi totalitarni i kolektivistički društveni sustavi dvadesetog stoljeća pokušavali su ljude pretvoriti u mrave; nikakve razlike između fašizma, nacizma, socijalizma i komunizma u tom pogledu nema – naravno da postoje neke druge razlike, ali zatiranje individualizma svima je zajedničko).Laibach su nastali na temeljima posttitovske socijalističke Jugoslavije i od samog početka svojim umjetničkim djelovanjem propitivali upravo pitanje kolektivizma i individualnosti, pripadanja nekom plemenu ili odmicanja od zakonom i tradicijom propisane pripadnosti istima. I Neue Slowenische Kunst i Laibach i drugi njihovi izražaji kroz glazbu, nastupe, kazalište, likovno i književno stvaralaštvo polazili su od tih premisa.

Druga važna premisa jest da umjetnost mora izazivati reakciju. Provocirati, izazivati i nelagodu, ali i ugodu, biti komentar stvarnosti i života, aktualne politike i projicirati iz sadašnjosti moguću budućnost (od ‘Mi kujemo budućnost’ do obrade Cohenove, ‘The Future’).

Laibach je od samih početaka baš to radio. Od rudnika Trbovlja, industrijske glazbe koja je proizašla iz truda ljudi koji u nemogućim uvjetima ispod zemlje kopaju ugljen crnih lica, od crvenih zvijezda na pionirskim kapama i kulta ličnosti kojem smo svi bili izloženi, od socrealističke arhitekture i umjetnosti (usporedite malo sovjetske grafike i one nacističke pa pogledajte omot Laibachove ploče ‘Sympathy for the Devil’), Laibach su provocirali i propitivali, gradili svoju estetiku nepogrešivo od samog početka, mijenjali se, ali uvijek ostajali vjerni sebi i početnim idealima.

Na svjetskoj razini jedini koji mi padaju na pamet za usporedbu u glazbenim i konceptualnim vodama jesu The Residents. Njihovi rani albumi, od prvog ‘Meet the Residents’ (parafraza Beatlesa), preko ‘Third Reich and Roll’ do ‘King and Eye’, posvećenog Elvisu Presleyju s njegovim pjesmama u Residents izvedbi (usporedi Laibachov ‘Let It Be’ i ‘Sympathy for the Devil’, pa i ‘Opus Dei’), bili su potpuni umjetnički koncept, ponekad teško slušljiv prosječnom uhu, ali itekako zanimljiv onom naviklom na istraživanje.Laibach nikad nisu težili popularnosti iako su je dobili. Težim putem. Zasluženo. Ali dobili su je stalnom mijenom. Nisu poput Rammsteina (Laibach su im očiti uzor) stavili sve na jedan gimmick i spektakularni nastup, nego su nastavili mijenjati i sebe i glazbu sve do trenutka kad jedini prepoznatljivi lik na pozornici ostaje Milan Fras sa svojom kapom i glasom iz neke druge dimenzije, a svi ostali dionici onog početnog Laibacha bivaju zamijenjeni poput stanica ljudskog tijela o čemu smo na početku teksta pričali.

No, onaj neuron, nevidljivi, u mozgu, ostaje isti. Uz Milana Frasa ostao je i Ivan Jani Novak, danas glasnogovornik benda, ali i mastermind mijene. Laibach, kad radi turneje, radi ih ispočetka i svaki put je nastup drugačiji.
Prvi put sam ih gledao još osamdesetih, u doba ‘Opus Dei’, a nakon toga barem deset-petnaest puta i svi su koncerti, ali i setliste, scenografija, glazba pa i glazbenici bili različiti.
A sve je opet bilo Laibach.
Bez greške.Laibach već godinama obnavlja i stare snimke, nanovo snima stare albume, a projekt ‘Revisited’, turneja i box set nakon toga, kad su prvi album i druge rane snimke prearanžirali kao elektronsku glazbu, pravo su malo remek-djelo.

Sve nas to vodi do najnovijeg Laibach projekta, albuma ‘Musick’, kojeg su i kritika i vjerni ljubitelji benda uglavnom sasjekli u korijenu. To je prvi pravi dance pop album Laibacha, s gostujućim vokalima – i ženskim i muškim – počevši od Wiiyale, izvan Afrike prilično nepoznate ganske pjevačice izvrsnog glasa, pa do slovenskih zvijezda, pjevačice Koala Voice ili balkanske zvijezde Senidah.
Sve skupa producirao je poznati dance pop producent Richard X i album zvuči izvrsno, ali problem je što ni ja, ni ostatak ekipe koja sluša Laibach baš i ne sluša takvu glazbu. Neke od pjesama su toliko dobar pop da bi, da su ih otpjevale svjetske zvijezde, poput Due Lipe, Lady Gaga, Kylie Minogue (Allgorythm i Fluid Emancipation su recimo baš za nju) ili Beyonce, bile na vrhovima top lista.
Ali, kao što rekoh, to u očima obožavatelja nije Laibach.

No, ako se malo vratimo u bližu povijest, svi znakovi što nam se sprema na novom albumu bili su tu. Još na albumu ‘Spectre’ bile su pjesme ‘Eurovision’ i ‘The Whistleblowers’, komadi vrhunskog popa, a ‘Resistance Is Futile’ nas je upozorila na ono što će uslijediti godinu kasnije, kad su Laibach svirali u Sjevernoj Koreji, što je bio logičan potez nakon svega što propagiraju i protiv čega se bore.
Zatim nam je došla pop pjesma ‘Love Is Still Alive’ i maxi singl istoga imena (gledao sam ih u Zagrebu nakon tog izdanja), ali i obrade Leonarda Cohena (‘The Future’), Bijelog dugmeta i ‘White Christmas’, pa sam se u trenutku poplašio da ne gledamo paralelno pretvaranje Laibacha u hrvatsku troll-rock atrakciju Let 3 (još jedan zanimljiv kolektiv koji je, kada je pomalo ostao bez inspiracije, počeo raditi pop glazbu i snimati s izvođačima s kojima ih ranije nikad ne biste povezali).Sve me to navelo i da posumnjam kako će koncert u Galeriji Meštrović biti ispod njihovih standarda, posebno kad sam vidio setliste s ove turneje na kojoj većinu čine stvari s novog albuma i druge pop pjesme iz bogate karijere.

Na kraju se pokazalo da strahu nije bilo mjesta.
Laibach je i dalje Laibach, sviđala se vama njihova ružičasta, algoritamska, društvenim mrežama friendly inkarnacija s plesačicama i live streamingom ili ne. Iza cijelog projekta, koji tek sa živim nastupom i kompletnom scenografijom dobiva potpuni smisao, stoji Hardy Fox Laibacha, Ivo Salinger (Ivan Novak), koji je danas u sjeni i samo glasnogovornik benda (u stvarnosti i dalje idejni vođa i autor od koncepta do dijela glazbe i tekstova).

Neću vam sad soliti pamet o novom projektu ‘Mu-sick’ (I’m sick of music, kako ide dio teksta) i subverzivnosti dance pop izričaja istog, nego ću napisati kako sam se sinoć sat i pol vrhunski zabavio i rasplesao, unatoč porukama s ekrana koje su dirigirale nazočnom publikom kao predstavnici Saveza komunista omladinom na sletu za Titov rođendan.

Neću vas puno daviti ni o glazbenim inspiracijama (‘Love Machine’ je direktna posveta Kraftwerku i ‘Man Machine’, ‘Musick’, Madonni i opet Kraftwerku – nekako mislim da bi Kraftwerk, da danas još snimaju, vjerojatno radili ovakve stvari; Allgorythm i Fluid Emancipation Kylie Minogue i modernom K-popu i trapu).
Sve je to, zajedno s porukama i video pričom na ekranu, plesačicama koje su se povremeno snimale i live streamingom prenosile uživo na ekranu i glazbenicima na čelu s neuništivim Milanom Frasom, odjevenima u ružičastu kombinaciju, pridonijelo potpunom razumijevanju novog Laibachovog projekta. Koji nije samo glazbeni nego je zapravo kompletni umjetnički koncept prikaza suvremenog života i ovisnosti o društvenim mrežama, podložnosti algoritmima i nemogućnosti stvarnog izbora. Ako volite nas i sebe sada zaplješćite i vičite.
I vi poslušate AI generirani glas i pjevate i vičete.

Glazbeno je koncert pratio novi album uz povremeno ubačene starije stvari poput ‘Tanz mit Laibach’, ‘The Whistleblowers’, ‘Love on the Beat’, ‘B-Machine’ ili, pred kraj, ‘Geburt einer Nation’.

Za kraj regularnog dijela koncerta pjevali smo bigbraderovski obradu Foreignera, ‘I Wanna Know What Love Is’ i tu shvatili da svi živimo u lažnom ružičastom svijetu i samo se možemo nadati da realnost možemo zatomiti i živjeti dalje u izmaštanom svijetu koji nam nude na ekranu mobitela.Na prvi bis izveli su obradu ‘Make Your Own Kind of Music’, grupe The Will-O-Bees, koju je popularnom učinila Cass Elliott, a za sami kraj programatsku pjesmu u kojoj smo na ekranu gledali Bojana Cvjetičanina iz najpopularnijeg slovenskog sastava Joker Out – obradu ‘Epic‘, benda Faith No More, kojom su zaokružili poruku alijenacije društvenim mrežama i života u totalitarnom virtualnom svijetu nametnutog algoritma.

Iskreno, ja sam se dobro zabavio, naplesao i koncert mi je bio baš dobar, premda sam čuo i drukčijih mišljenja, najviše od glazbenih purista kojima pop Laibach nije Laibach.
Meni je ovo samo prirodan razvoj stvari. Zvuk je bio perfektan, scenski nastup jako dobar, glazbenici su, unatoč dijelu vokala s ekrana (tj. s matrice), odradili izvrstan posao svirajući veliki dio uživo i sve je skupa bilo jako dobro. Nikad do sada nisam otišao s Laibachovog koncerta nezadovoljan. Nisam ni sinoć.

Nakon koncerta sreo sam i Ivana Novaka i kratko s njim popričao. Rekao je da je najteže snimiti dobar pop album.

Laibach je postao pop, ali s kvakom. I Frasom koji svojim glasom redefinira pojam popa. Bio u roza haljini i košulji ili ne.
Radujem se i sljedećem susretu s nekom novom Laibach produkcijom, možda i sljedećeg ljeta opet na Mihovilu.