Teško je zamisliti ljepše pozornice na otvorenom od onih koje Korčula nudi, povijesnih trgova, renesansnih palača i kamenih uličica jednog od najljepših mediteranskih gradova.
Među takvim prostorima posebno mjesto zauzima atrij Gradske vijećnice, gdje su se susreli pijanist i skladatelj Marin Limić, te korčulanska pjevačica Neli Gorgijevska Šestanović, članica MADe in Korčula, jedne od najpotentnijih i najaktivnijih otočnih udruga posvećenih glazbi i suvremenoj kreativnosti.
Iako je koncert u službenoj najavi predstavljen kao program klasične glazbe, vrlo je brzo postalo jasno da je takva odrednica preuska za ono što su ovo dvoje izvođaća donijeli pred publiku. Ovdje nije bila riječ ni o klasičnom pijanističkom recitalu kojem je vokal tek dodatak, ni o vokalnom koncertu u kojem klavir služi prvenstveno kao pratnja. Neli i Marin susreli su se negdje između klasike, jazza, popa ostavljajući skladbama dovoljno prostora da se razvijaju prema karakteru izvedbe, a ne prema unaprijed zadanim žanrovskim pravilima.
Set lista bila je oblikovana kao svojevrsni razgovor klavira i glasa, sastavljen od autorskih pjesama i odabranih standarda koji su tijekom desetljeća doživjeli brojne interpretacije. Takav repertoar uvijek nosi određeni rizik jer poznate pjesme lako mogu ostati zarobljene u već uspostavljenim izvedbama, osobito kada je riječ o skladbama koje publika prepoznaje već nakon prvih taktova. Intrigantno je zato bilo vidjeti hoće li izvođači u njima pronaći dovoljno prostora za vlastito čitanje.
Kod Limića, vrhunskog umjetnika i zagovornika ljepote Korčule s bogatom međunarodnom karijerom, posebno je zanimljiva njegova nenametljivost: siguran u svoju kvalitetu, nikada nije inzistirao na vlastitom statusu, niti je karijeru pokušavao graditi kroz ono što se događa izvan glazbe. U tome uvelike podsjeća i na svog oca Mišu Limića, vođu kultnih Stijena, glazbenika čiji je doprinos domaćoj rock sceni ostao nepravedno u medijskoj sjeni. Kao da obojica više vjeruju onome što ostane nakon svirke, nego onome što se o njima može ispričati prije nje.
Takav odnos prema glazbi osjetio se i u Marinovu pristupu aranžmanima. Umjesto da svaku pjesmu pretvori u priliku za pokazivanje sviračkog umijeća, intervencije je uglavnom svodio na ono što je bilo potrebno da promijeni njezin karakter. Harmonijski pomaci, drugačije vođenje uvoda ili kratki instrumentalni prijelazi često su bili dovoljni da poznati materijal dobije drukčiju težinu i otvori prostor Nelinu senzibilnom vokalu.
To se dobro čulo u ‘Imagine’, koju su Limić i Šestanović lišili uobičajene koncertne grandioznosti. Pjesma je ostala gotovo ogoljena, čime je izgubila dio očekivanog ceremonijalnog tona koji joj se često nameće, ali je zauzvrat dobila na neposrednosti.
Sličan pristup primijenili su i na ‘Moon River’, skladbu koju je teško izvesti bez sentimentalnih naslaga što su se na nju desetljećima taložile. Marin je klavir ostavio „prozračnim“, bez naglašavanja prepoznatljive atmosfere, dok je Neli pjevala jednostavno i nenametljivo, ne pokušavajući svakoj frazi dodati višak emocije.
‘Songbird’ je također izvedena bez nastojanja da oponaša izvornik, dok je ‘Why’ dobila suzdržaniji, gotovo minimalistički tretman bez nepotrebnih ukrasa. Baš kao i kod pjesama ‘Fields of Gold’, ‘Promise Me’, ‘Easy on Me’, ‘I Know You By Heart’, ‘I Can Only Be Me’ i ‘When I Fall in Love’, da bi koncert na bisu zaključili sjajnom izvedbom ‘I’ll Always Remember Us This Way’.
Možda su upravo autorske pjesme bile i najzahtjevniji izazov večeri, jer nisu imale unaprijed poznat oslonac u publici. Kao pravi umjetnik i gospodin, osim uvodnog ‘Nocturna’, Marin je izveo samo jednu svoju skladbu, ‘Tvoj preludij’, prepustivši Neli većinu pjesama s njezina prvog EP-ja ‘Sretno buđenje’.
Bez puno vremena za uvježbavanje, ‘Vrime’, ‘Ocean’ i ‘Oblak’ zazvučale su upečatljivije nego u studijskim verzijama zahvaljujući lakoći s kojom su se glazbeno nadopunjavali, dajući pjesmama novu svježinu. Marin je vrlo dobro osjećao kada se treba „povući“ i prepustiti vokalu da nosi pjesmu, a kada je treba otvoriti bogatijim i snažnijim klavirskim slojem, finim promjenama harmonije, ritma i dinamike.
Baš u autorskim pjesmama Neli je pokazala najzanimljiviju stranu svojega vokala, koji ne počiva na demonstraciji snage, nego na boji, izražajnosti i suptilnim nijansama. Koliko god usporedba s Norah Jones možda zvučala pretenciozno, upravo se zbog tog spoja boje i suzdržanosti nameće gotovo sama od sebe.
Ovaj koncert ujedno je bio i njihov prvi zajednički nastup, što cijelom programu daje dodatnu draž.
Ako je suditi po iznimno toplim reakcijama nazočnih na zavodljiv šarm dvoje izvođača, za očekivati je da neće na ovome ostati. Prvi zajednički korak tako je tek naznačio mogućnosti koje bi njihova suradnja mogla dalje razvijati.
Bio je to jedan od emotivnijih, ali i glazbeno najzaokruženijih nastupa ovogodišnjeg bogatog i eklektičnog korčulanskog Kulturnog ljeta u organizaciji Centra za kulturu i Grada Korčule, ujedno i jedan od ljepših poklona vlastitom gradu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
