Ti koji čitaš ovo, odmah da te upozorim, ovo je potpuno amaterski osvrt na koncert Rammsteina, jer ja ne da ih ne slušam, ne da nikada nisam poslušao ni jedan njihov album, nisam ni pogledao ni jedan spot, niti znam iti jednu pismu osim “Du hast”, za šta i dalje nisam siguran šta uopće znači. Nego, (postoji još i nastavak ‘Nego’ na ono ‘ne da nikada nisam’), a nego je da nisam niti iz pristojnosti bacia pogled na YouTube, Wikipediju ili Tidal (koji inače koristim svaki dan), da ih malo bolje upoznam, čak ni za opravdane potrebe ovoga teksta.
Ok, sada kada smo to riješili…
Zašto sam ih onda iša gledat 1000 km zračne linije daleko?
Jer sam lud i znatiželjan.
A i žena mi, koja i nije neki roker, ih voli, jer je prije nove ere igrala Diablo igrice na kompu njih slušajući, pa nisan tia propustit šansu za romantičan vikend za godišnjicu svadbe.
A i nisam kao jedan moj odličan frend, roker i muzičar koji je ispalio i ostao živ, prije mog puta u Njemačku na AC/DC, da ne bi išao gledat njih da mu plate. Zato što ih nikada nije slušao?
To je jako loš argument, pogotovo za rokera i muzičara.
Ja za ove sam samo znao da već više od 30 godina na turneje tegle ronilačka odijela, bacače plamena i šleper benzine, te da su idoli Baby Lasagni (vrlo nevažna informacija). Ne moram nešto obožavat da bi iša pogledat, ako mi trenutni uvjeti to omogućuju. Sada je tako, sutra ću možda skupljati donacije za liječenje, jer u životu je sigurna jedino promjena.
Rammstein je prošli misec održao dva koncerta u Beogradu, o kojima sam se informirao samo sa naslovnica portala i bilo bi lakše da sam tamo išao, ali Beogradu sam već dosadan i htio sam upoznati Marsej. Ko svaki prosječni turista vidio sam Pariz, pa Nicu i okolicu, a Marsej me je privlačio jer su mentalitetom najbliži Splitu. Nakon Napulja su i najluđi i najnesretniji nogometni navijači, koji radi dominacije PSG-a već 14 godina nisu vidili titulu i samo jednom je i osvojili u zadnjih 28 godina. Nije im ni naš Igor Tudor uspia pomoć prošle godine, iako je bia blizu.
Netko nas je upozorio da se pazimo, da je opasan grad, ali to su mi upozorenja za malu dicu. Ko ne traži probleme, obično ih i ne nađe. Ipak aerodrom im nije nešto pun dobrodošlice za turiste, ali izlazak sa autobusne stanice je zahtijevao sve oči širom otvorene.
Kakav kaos od grada, buka na svakom koraku, sirene policijske, vatrogasne, bolničke, i kontejneri i štekati puni, konobara nema na vidiku. Biciklisti i romobili lete kao da nemaju kočnice, zaobilazeći na cesti samo zgažene galebove i nesretne prosjake. Kao stari zagriženi skuteraš odmah sam primijetio da im ni jedan motor ili skuter nema oba retrovizora, svi su se bočno ljubili sa asfaltom po nekoliko puta, dok su bolji primjerci vezani lancima za stup kao aktivisti Greenpeacea.
Auta ko da su iz rata ili Irana izašla (U Iranu je puno francuskih auta), gotovo svi razbijenih branika (jer branik je tu da te brani), zakrpanih duck tejpom. Luksuz je ako je traka u istoj boji auta. U biti mislim da i auta pri kupovini biraju u te dvi dostupne boje trake, da ga mogu lakše polipit, jer ja ne znam šta tamo limari rade, ako i rade, ali posla ima ako žele preko glave. A možda i vlasnici auta ne žele se zajebavat oko toga, jer sve mi je bilo jasnije kada sam vidio jednog ocvalog švalera u izubijanom BMW-u Z3, kao da je sad ispao iz Bondovog ‘Golden Fingera’.
Jer možda je to baš taj look koji je tražio.
Svidilo mi se ogromna osviještenost i suosjećanje s narodom Palestine što se pokazivala plakatima i grafitima na skoro svakom zidu.
Grad je velik, s 2 milijuna stanovnika, drugi najveći u Francuskoj i prvi, najstariji. A osjećali smo se nesigurno onoliko koliko i pješaci u Amsterdamu, samo u strahu od naleta napušenih biciklista sa svih strane svita.
Viditi Pariz, Monako i Nicu uopće nije dobra preporuka za Marsej, jer ovo je svit za sebe, nešto između Beograda, Istanbula, Havane i Londona. Reko bih i Bangladeša, ali nisam bio, pa ne znam iz prve ruke.
Ali brzo sam se navikao, jer njih u biti nije brige za turiste, niti znaju engleski pričat, tamo su svi dobrodošli i svi voze svoju brigu, kao u Dalmaciji. Ponude se za uzest ti pare, a skuplji su od nas, ali neće se satrat oko toga i biti naporni.
Već sljedeći dan sam odustao od ideje da unajmim skuter za upoznat grad, jer mislim da bih ovo ljeto proveo u bolnici ili zatvoru.
Apartman nam je udaljen nekih 3 kilometra od centra grada, a onaj kaos koji nas je dočekao znali smo da pobijedit ne možemo, pa smo mu se odlučili pridružiti sutradan, (nakon po 23193 koraka) .
Na svakom većem raskrižju su gradske električne bicikle i romobili i onda smo odjednom mi bili ti luđaci kojima je kaciga na glavi i svjetlo na semaforu samo preporuka, ne obaveza.
Da imam sliku te vožnje to bi već bio preserans.
Policiju jesam viđao, ali oni mislim da su davno otupili na to i čekaju veće probleme kojih im sigurno ne fali.
Skonta sam i zašto tako brzo lete biciklisti i romobilisti, jer cijenu vožnje plaćaju po minuti (0,27 €), a ne po prijeđenom kilometru. Sad kad razmislim, nema boljeg načina za upoznat grad od toga, a čak i na Google mapama postoje zacrtani putevi osim za auta, pješake, tako i za bicikliste. Zadnji dan sam silom prilika prekršio svoj frajerski stav da nikad neću biti oni peškić koji vozi romobil i zabavia se na njemu ko dite u luna parku. Ako je vožnja Mazde Miate najbliže legalnom kartingu, onda je bicikla i romobil u Marseju najbliže legalnim peglicama u luna parku za odrasle.
Sutradan na dan koncerta smo si zakazali šetnju sa turističkim vodičem, da malo upoznamo grad prije nego skroz propadne. Navodno 2013 kada su dobili domaćinstvo evropske prijestolnice kulture (što je nedavno bila i Rijeka) su uložili 250+ milijuna eura u uređenje centra grada.
A centar je inače od postanka bio stanovište siromašnijih ljudi i imigranata svih rasa, dok su bogati se nastanjivali okolo, po Mejama. To se naravno nije svidilo Nijemcima 1943 koji su odlučili malo pročistiti grad tako da su svo stanovništvo iz centra istjerali iz kuće, odveli vlakovima u koncentracijske logore i onda lijepo ušli na njihova mjesta, otvorili ladice i ormare, zaljepili eksploziv i sravnali cijeli centar, ostavljajući žive samo 7 zgrada, među njima i bolnicu, za svoje potrebe.
A koliko se ta priča o povijesti svidila Njemačkim turistima u našoj skupini ja ne znam, jer vodič nije čua za Roka Prča i njegovo pravilo da ne možeš Nijemcima govorit da su Nijemci popalili grad kojem se dive, kažeš im da su Englezi. Ako su tu Englezi kažeš da su Amerikanci, ako su svi skupa tu, kažeš im da su ludi Francuzi to učinili, to niko neće posumnjati.
Vrime je za koncert, probijamo se bičikletom ko skijaši niz padinu, slalomom između stabala, tj.semafora.
Smučkao sam ostatak vina i kole u jednu bocu i stavia u kašetu isprid volana što je eksplodiralo na prvom raskrižju, ali ništa zato.
Sat vremena prije početka nije neka ogromna gužva, ali dovoljna da se netko nasmije na moju majicu Dr.Feelgooda. Platili smo na vrime parter ko pravi ratnici, jer tribine su za penziće, kojima sam nakon 4 sata na nogama zavidio, jako zavidio.
Ulazak u stadion, na parter pogledajte ovdi:
A nakon preživljavanja kaosa u prometu još veći podvig je pokušat doć što bliže bini. Sve oko nas znojava tijela domaćih dugokosih rokera i metalaca koji bi isto rado bili među prvima, ali su odustali.
Pridružili smo se onda dvjema ženskama koje su se hrabro probijale naprid uz riječi Excusez-moi, Excusez-moi. Ali one su onda stale, jer za razliku od nas već su bile negdi stacionirane, samo su išle se popišat ili štagod i vratit se.
Inače po litre pive je 9 eura+2 eura za posebne čaše. U Njemačkoj je bila 7+3. Dvi smo kupili, još će se neka nać putem, uvjeren sam.
Sat vremena smo u gomili, gužvamo se kao u 17-ici kad sam švercao prema školi. Ekipa se dosađuje, napuhuje kondome zrakom i baca ih okolo.
Kamerman koji je na svojoj platformi blizu nas iz sprda diže ruke i rajca gomilu da se glasa po njegovom dirigiranju, što traje začuđujuće dugo da je njemu samom prvom dosadilo, a ne gomili.
U 20 nula, nula, mogli smo sat naštimati po tome, iako još nije ni 60% stadiona se napunilo, čuju se prve note neke glazbe. Gledam prema ogromnoj bini, tamo nema nikoga. Osvrćem se okolo, kad ono na platformi lijevo od nas stoje 2 klavira, jedan nasuprot drugome i dvi ženske kreću svirati.
Ja ne znam šta je ovo, zvuči kao ona pozadinska glazba u skupom restoranu na koju nitko ne obraća pažnju. Mislio sam da ne može gore od Goge Angine na Stingu, ali može, i to uduplo.
Zovu se duo Abelard, nisam se potrudio saznati više.
Nakon 20 minuta se dižu, publika sretna što ih nije dugo morala trpiti, pozdravlja ih pljeskom, ali ne zovi vraga nazad, njih to očito ohrabri da opet sidnu i nastave dalje svirati. Opet se dižu, opet ih pozdravljamo, opet se vraćaju. Treći put smo bili oprezniji i nakon nekih 45 minuta smo mogli odahnuti kad su stvarno otišle. Nekako bi mi njihov nastup dobio smisla da su one odsvirale uvod baš za Rammstein, da su im se spojili nastupi. Ali to ne ide baš tako jednostavno kako sam ja zamislia.
Publika se još malo dosađuje pa kao na pravoj utakmici rade se valovi sa jedne strane tribina na drugu.
Zato volin Francuze.
A onda oko 21.05 se gase svitla i uz zvukove klasike (Music for the Royal Fireworks-George Frideric Handel) sa vrha ogromne konstrukcije na bini se polako spušta lift sa 6 zamrznutih likova. Mislio sam da je samo slika, ali kada su se pomakli skužio sam da su živi.
Ekipa je u deliriju, kao da su samo to čekali. Kreće se žestoko uz stvari koje pojma nemam, ali da moram jurišati u rat, to bi mi bio soundtrack.
Gledam, slušam i ne mogu doć sebi.
Da je netko Francuzima prije 80 godina rekao da će cijeli stadion pjevati na njemačkom stavili bi ključ u bravu i popili otrov. Zanemarit ćemo sad činjenicu da su oni ovdi bili i prije 30 godina isto.
Redale su se još neke jurišne stvari koje nikad čuo nisam, a biti ću zloban i reći: Čuješ jednu, čua si sve.
Njemački sam učio u srednjoj školi, prvu curu s kojom sam razmijenio tekućine (poljubac s jezikom) je bila njemica, rodbina mi sa obe strane u Njemačkoj, tamo sam i nevinost ostavio, učim ga i na Duo Lingo, ali ja ovoga lika šta piva ništa ne razumin. Iako on u stvari ne pjeva već izgovara zapovijedi. Dobro, i tonac je kriv, što to sve nije savršeno, a i mi koji smo bliže bili onom drugom setu zvučnika iza nas, nego onom neboderu zvučnika isprid.
A hajde, ‘Asche Zu Asche’ kužim šta znači, i srećom odlučio sam se baš nju snimati kada je bila prva od nekoliko pankerskih šutki oko nas:
E, znaš ono, navika si već kako te internet prati, nešto kažeš naglas i sutradan gledaš oglas za to na ekranu, potražiš neki događaj na guglu, izađe objava u nekoj random grupi na fejsu o tome.
Tako mi doli se gužvamo sa bar 10 000 ljudi i sretnemo lika i njegovu ženu koji su s nama bili u avionu iz Zadra. E, to se dragi moji zove algoritam svemira i nema jačeg od njega. Kaže mi da mu je ovo osmi koncert od njih i još 2 ga čekaju. Bože koji sadomazohizam, a izgleda ko sasvim normalan lik, ne bi nikad pušku uzeo ako ne mora.
Pitamo ga jesu i svi koncerti isti, on odgovara: ‘Ma ne, uvijek je drugačija ekipa. U Beograd sam iša sa njihovom ekipom, u Austriju sa onom….’
Pa da, uvijek je doživljaj drugačiji sa drugim ljudima, ko i u sexu.
Nakon 12 stvari, 13-ta je bila sretna, evo nešto i znam, krenuli su svirati “Du Hast, Du Hast Mich”, iako mi se činilo da su i ranije je odsvirali, ali ne sa tim tekstom.
Eksplozije, vatre, dim, požari, Marsej gori kao 43.
Odsvirali su još jednu i nakon sat i 20 se naklonili publici i otišli.
Pa jel moguće da je ovo bio Blitz Krieg i da možemo sad nazad u ruševine naših života?
Koji je to bend otiša sa bine nakon sat i 20 i ne vratio se, osim Red Hot Chilli Peppersa?
Publika vrišti, urla, a na ekranu iznad bine kamerman se igra i pokazuje krupni kadar fanova, pa tako i neke zgodne ženske koja je sidila na ramenima nekog lika i nakon trećeg pojavljivanja na ekranu digla majicu i pokazala sise. Sad bi laga kada bi reka da je to bija vrhunac koncerta, pa nije sve u sisama Dado. Pogotovo njenim koje i nisu bile nešto.
Bija je tu u fokusu kamere i neki klinac sa oko 11 godina presretan što se njega uočilo čime ga je cili stadion nagradio navijanjem. A kada se kamera makla na normalne ljude publika je negodovala, pa se kamera opet vratila na njega, pa je publika slavila, pa tako unazad, naprid i unedogled.
Sve dok se na ekranu nije pokazala animacija mobitela i znak da mu se upale svitla.
Publika diže ruke i mobitele, zviždi, ja bend tražim pogledom i kamerom i nalazim ga na onoj drugoj bini, skupa sa one dvi nesretnice za klavirom, pjevaju stvar Engel:
Eto mi dokaz da ne sviraju sve u tom Rim Digi Digi Du Hast ritmu.
Vraćaju se slavodobitno na svoj stage i nastavljaju koncert sa još 4 stvari, u kojoj onoga smiješnog klavijaturistu koji je do tada svirao na pokretnoj traci bacaju u kazan i pale sa bacačem plamena.
U tom trenu više i ne brinem šta pjevaju na Njemačkom, već samo čekam šta će se dalje desit.
Hitna pomoć je spremna.
Gledam kako ispucavaju rakete sa jednog kraja svoje bine na vrh druge bine.
Onda kao fol opet završavaju koncert, ali sada su već toliko digli ljestvicu očekivanja, a i razinu buke da sam znao da ne mogu završiti normalno koncert, već mora biti nešto još luđe, što se i desilo sa stvari Rammstein kada je onaj pjevač na ionako odvratnu vrućinu u stadionu mlatarao sa rukama i vatrom glumio paunov rep.
Svaki taj vatreni plamen koji se desio bar 50 puta na koncertu mi 50 metri dalje smo osjetili kao val vrućine. Njima tamo na bini je bila sauna, kao nacistima kada su mislili osvojiti Afriku.
Za kraj i adio su imali pismu ‘Adieu’ posli koje su ispalili milijune malih papirića debljine rizle, na kojima usprkos mojim nadanjima nije pisalo ‘Free Palestine’, niti su bili te dužine da se zamota nešto u njih.
Onda su uz zvukove klasike opet njih 6 ušli u svoj lift koji je na samom vrhu dočekan s još jednom eksplozijom.
Nakon 4 sata stajanja na bojnom polju samo sam gleda di mogu sist ili leć, a Marsej se ne može pohvaliti sa puno mista za sidenje, možda zato svi moraju nešto vozit.
I evo tek nakon 36 sati mogu svoje dojmove sažeti u ovo sada. Od svih koncerata koje sam u životu pohodio, na nekoliko i stadiona ovo je najveći mogući spaktakl. Nisam nikad bio metalac, iako prvih par albuma Metallice i Black Sabbath su mi vrh, a u osnovnoj školi bi se zna pojavit sa majcom Megadetha u kojoj zvijer drži krvarećeg bijelog goluba s grančicom mira.
Ali ovakav show nitko ne radi, niti želi da radi. To je kao da je talentiranim klincima neko dao 20 miliona eura u ruke i rekao da rade šta god hoće stim, ali da se može vidit i čut.
I sve uigrano i usavršeno do zadnjeg detalja, inače bi naravno bilo po 10 mrtvih na njihovim koncertima. To je više od dvi ure cirkusa koji putuje po svitu više od 30 godina, za trenutnu cijenu karte od 90 eura, parter.
Držali su cilo vrime svu publiku pod kontrolom i u ekstazi kao što to radi Nick Cave (bez ispaljenog metka doduše) i za to zaslužuju sve pohvale. Svidilo bi se i gluhonijemom. A neki su možda i postali to, ako nisu kupili čepiće za uši koje je netko mudro prodavao na početku koncerta.
E trebala je ekipa iz Laibacha se malo više podružit s njima tamo 90 i neke, dok su bili idoli ovim luđacima pa im ne bi najveći uspjeh bio nastup u Sjevernoj Koreji.
I dalje mi ne ide u glavu da jedan Njemački bend ima rasprodane stadionske turneje širom svijeta ekipi koja ne zna ni Engleski pričat, a vrhunac Njemačkog im je pisma ‘99 luftballons’.
Idem ja to proučit na netu, pa me možda vide i opet, al ovi put ko pravog fana.
Preživjeli Marsej, preživjeli Rammstein, sljedeća stanica Bodycount u Zagrebu.
I za kraj dvije slike, jedna jutarnja i lika koji glanca svoj stari Pežo 304 kabrio, što mi je uljepšalo nedilju.
I sliku koja mi vjerno pokazuje skoro sve što je Marsej, lučica, brodice, restoran, stare kuće, nove zgrade, stine, crkve….
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.