„Treba nekako preživjeti do smrti“, bila je jedna od Igorovih u poznim godinama.
I uspio je!
Sama ta opaska dovoljno govori o njegovom odnosu prema sudnjem danu svake osobe, ali i svjetonazoru. Sarkastičan, ciničan, a katkad i poprilično uvredljiv za sugovornike. No, ovo posljednje nikada bez jakih argumenata koje jednostavno nije imao tko oboriti, jer su bili neoborivi, bili su istina!
A ta istina ga je koštala puno toga u životu, do te mjere da je neko vrijeme bio disident u vlastitoj kući. Ali kao i svaka moralna vertikala (danas nepoznat pojam u Hrvatskoj!) nikada nije odstupao od svojih stavova i uvjerenja.
Ne rijetko je bio sam protiv svih, kao neka vrst Don Quixotea, ali ne u borbi s vjetrenjačama, već s nečim daleko gorim. Protiv gluposti, vjerske zatucanosti i nadasve licemjerja koje je zapljusnulo (ne samo naše) društvo. (u biti to je i bila crta koju je Cervantes genijalno slijedio!)
Kad se danas za nekog kaže da je polemičar, teško da se u ikoga pozitivno može uprijeti prstom. A bit polemike jest preispitivanje svega i svačega, a priori odbijanje prihvaćanja bilo kakve dogme i uvjerenja bez temelja i argumenta. Drugim riječima, s odlaskom Igora Mandića komotno možemo reći da u Hrvatskoj više nema polemičara njegovog kalibra, nema satiričara koji je uvijek kretao od sebe prema drugima i nadasve, kad o licemjerju ili na suprotnu stranu, o moralu govorimo, nema tko stati na branu zdravog razuma i morala.
Ili ukratko, sublimirano u jednoj rečenici: „zaspao je posljednji intelektualac u Hrvatskoj“ (parafraza, Tonka Alujević, Facebook).
Igor u životu u biti nije ništa radio osim što je slijedio svoju savjest i materijalizirao je u obliku knjiga, članaka, kolumna, kritika i aforizama. O polemikama da i ne govorimo, jer tu je bio najjači i nije čudo što skoro nikad nije uspio naći „partnera“ na nekoj drugoj strani da se konfrontira s njegovim stavovima i mišljenjima po pitanju pojedinih tema.
Iako mu je život bio prožet tragedijama od kojih ona najgora od svih (roditelj nadživi dijete!), njegov elan nikad nije doveden u pitanje. Doduše nakon tog nemilog događaja je bio veoma nizak, ali trgnuo se i krenuo dalje.
Uživao je u životu koliko je mogao, dobra hrana i još bolje vino su mu bili zaštitni znak. Stoga i ne čudi da mu je jedan od posljednjih obroka bio raskošan, kako imenom tako i okusom.
Igor Mandić, tko je to?
Mnogi dotepenci će se to danas zapitati kad vide, ako vide, naslove u dnevnim novinama i portalima.
Za nas koji smo ga čitali, pa i živjeli, nema dileme, bio je samo jedan!