Obećao je da će umrijeti u toku 2018-te godine i to je ispunio!
Hardy Fox je otišao u svom stilu, onako kako je cijeli život radio i djelovao. Možda će se učiniti bizarno, ali njegov posljednji post na web stranici je bila objava skore smrti i kratki resume svog života i rada.
Pišući o sebi u trećem licu kao da je već preminuo, Hardy Fox je po tko zna koji put, ali nažalost i posljednji, pokazao i dokazao da je jedinstvena pojava na umjetničkom nebu. Pišem “umjetničkom”, a ne muzičkom, jer matična grupa the Residents, čiji je član od osnutka sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, je uz muziku stvorila još puno toga. Bivajući pioniri digitalizacije (prvi CD Rom!), videa (prvi video clipovi!), pa i kratkometražnih dokumentaraca na temeljima dadaizma, The Residents i Hardy Fox kao nezaobilazni član, udarili su temelje ne samo današnjoj muzici već multimedijalne umjetnosti uopće.
The Residents su bili grupa bez identiteta ili detaljnije, identitet članova se tajio sve do prije godinu dana, kad je bilo jasno da je „NO ID MODE“ ispunio svoju svrhu te su Homer Flynn i Hardy Fox „isplivali“ kao članovi koji su u grupi od njenog osnutka.
Iako je grupu napustio 2015. godine ostaje s njom u sjeni, pored solo projekata, radi s Homerom na novim The Residents projektima, pa čak i na posljednjim “Intruders”, koji je objavljen par dana prije njegove smrti. Vjerojatno je i sam Homer požurio s izdavanjem ovog albuma kako bi preduhitrio smrt.
I jest, Hardy je preminuo s još jednom „umjetničkom reckom” u svom opusu!
A imao ih je, hm, teško ih je taksativno i pobrojiti, a kamo li ih sažeti u neki smisleni tekst koji je kraći od romana „Rat i Mir“.
Samo broj pseudonima koje je upotrebljavao, (Dead Eye Dick, Max, Combo de Mechanico, Sonido de la Noche, Chuck, Charles Bobuck, Charles Bobuck Contraption, Carlos Bobuck, Bobuck, Bob Uck, TAR, Tar and the Cry Babies), ukazuje na iznimno bogatstvo opusa, ali i diversifikacije djelovanja na svim mogućim poljima muzičkog izričaja.
Ispunjavajući ultimativno obećanje Hardy Fox ne samo da je napravio ono što nitko nije prije njega, već je samim takvim odlaskom potvrdio osnovni moto matične grupe. „Ništa nije dovoljno uvrnuto da se ne bi moglo primijeniti u svakodnevnom životu“.
The Residents i njihov duh će postojati još dugo vremena, vjerojatno će nadživjeti svih nas i mimo biološkog sata koji otkucava.
The Residents više nije grupa, pa ni projekt, The Residents je ideja, a one ne umiru!
R.I.P. Chuck!