Svašta volim čut i u svemu uživat, od AC/DC-a do Šabana Bajramovića, ali jedino za blues mogu reći da svira u otkucajima moga života. Blues je soundtrack moga življenja i kada sam dole i kada sam gore. Jer on je početak i kraj, a ono sve između je prolazno i kako dođe i prođe.
Sigurno ne živimo u najsjajnijim momentima te vrste glazbe, niti na teritoriju gdje je on svakodnevnica (Memphis, New Orleans) i koliko god htio, nikada neću vidjeti uživo BB Kinga, Johnnye Lee Hookera, Stevie Ray Vaughana, Jimi Hendrixa, Rorya Gallaghera…bar još ne u ovom tijelu i u ovoj ograničenoj dimenziji.
Ali mogu biti zahvalan da se neki ljudi uporno odupiru fizičkoj smrti i ne boje se uza sve svoje bore i bolesti i dalje pokazati svijetu svoj talent, pa iako ni jednom nisam vidio Tita, jesam dvaput vidio Richards Keitha, jednom Peter Greena, Johnny Wintera, Ray Charlesa, Chuck Berrya, Bob Dylana, James Browna, dok je Bobby Rush isprid mene skakao po pozornici, pjevao i svirao usnu harmoniku sa 88 godina. I još je živ i još nastupa.
Blues nije utrka, ni olimpijska disiciplina, uz malo ljubavi i volje nikad nisi premlad, nikad prestar da ga sviraš.
Kada sam saznao da posljednji živući bijeli bog bluza Eric Clapton (79) ima evropsku turneju nisam prestao maštati i tražiti načine da ga vidim. Doživjeti neki od 4 nastupa u 5 dana Royal Albert Halla u Londonu je zvučalo magično, ali preskupo, daleko i naporno, uz činjenicu da nisam našao nikoga slične želje i potrebe i mogućnosti da mi se pridruži. Ali jeste puno pomogao izvještaj frenda iz Glasgowa koji ga je tih dana gledao u Newcastlu.
To sam proslijedio mom prijatelju muzičaru u Beogradu i dogovor je polako ali sigurno počeo da se sklapa.
Zadnji koncert na turneju mu je u Italiji, mjesto Lucca u Toskani.
Našli smo let iz Zadra po cijeni taksija od Spita do Kaštel Starog, a 3 dana između polaska i povratka ostalo je nama na mašti i volju. Tako da je Nenad iz Beograda odlučio potegnit autom sve do Zadra, da skupa sjednemo u avion i vidimo po prvi puta, a možda i zadnji legendarnog Erica.
Puna 3 dana pitoresktne Toskane je izgledalo kao romantično putovanje dvoje zaljubljenih, ali ipak ne jedno u drugog, već u blues. Pa smo kao Jake & Elwood iz Blues Brothers filma u bijegu od policije (snimljen baš one godine kada smo se oboje rodili) pobjegli od svakodnevnice, ne u policijskom Dodge Monacu iz 1974, već u unajmljenom Nissan Jukeu iz 2024, koji je uz podlogu muzike sa bluetootha postao naš Juke Joint (Ime za male klubove diljem Amerike u prošlom stoljeću puna plesa, zabave, glazbe, alkohola, kocke).
Petstotinjak km autom i po 25 000 koraka dnevno tabanima kroz Pisu, Luccu, Montecatini Terme, Firenzu, Monteriggioni i Siennu…nam očito nije bilo dovoljno kad smo uz overdose od pizze i chiantija zakasnili na let za nazad i onda prisilino upoznali i zapad Italije i Milano.
Ali naravno smisao i vrhunac samog putovanja je bio Eric Clapton, 02.06 na Lucca Summer Festivalu.
A o njemu i tome će vam najviše reći moj frend, drugar,kumpanjon, blues brother Nenad Simović, svojim riječima i zemunskim dijalektom.
Pa uživajte:
Drugog juna 2024 preko 12 000 ljudi potpuno je ispunilo deo tvrđave u Italijanskom gradiću Lucca kod Pise u kojem se preko 30 godina održava Lucca Summer Fest. Ovaj muzički festival je od kada postoji ugostio najbolje što rokenrol kao vremešna zver ikad imao da ponudi. Svirali su tu od pokretanja festivala ranih devedesetih Bob Dylan, Neil Young, preživeli Bitlsi i ostali “besmrtnici” koji su stvarali rokenrol. Pored njih nastupale su još desetine muzičara koji su neko vreme bili u vrhu kao što su Oasis, Smashing Pumpkins, Toto…lista je zaista impozantna.
Ovde je sve koncipirano tako da celo leto na svakih nedelju ili dve celovečernji koncert drži samo jedan izvođač. Nema one poznate festivalske atmosfere gde za nekoliko dana prodefiluju desetine izvođača i desetine hiljada većinom nezainteresovane publike koja nije sigurna zbog čega je uopšte tu. Naprotiv ovde su svi znali zašto su došli, da uživo čuju i vide Erika Kleptona.
Već šezdesetih na samom početku gitarista za kojeg su Londonski grafiti tvrdili da je Bog pokazao je u bendu John Mayala kako beli čovek može da svira bluz. U ulogu rokenrol božanstvo uleteo je sa power triom Cream, prvom super grupom ikada. Ta uloga mu nije prijala. Nakon dve godine i ostavljenog neizbrisivog traga na muzičkom nebu Cream se raspao. Klepton se našao potpuno sam i ozbiljno načet porocima. Zaljubio se ludo u Pattie Boyd, ženu najboljeg prijatelja i gitariste Beatlesa, George Harrisona. Kao jedini muzičar sa strane koji je do tada u tome uspeo gostuje na albumu Beatlesa u pesmi “While My Guitar Gently Weeps”.
Sve je pretilo da se raspadne od alkohola i droge. Onda je čuo ploču na kojoj svira Duane Allman. Odmah je prepoznao svog muzičkog brata i otišao u Ameriku. Sa Duaneom i još nekolicinom studijskih asova pod pseudonimom Derek and The Dominos snima “Laylu” i ceo album probranih ljubavnih pesama od kojih većina dodiruje nebo prelepim i slobodnim melodijama dve električne gitare.
Allman Brothers kreču na svoj zvezdani put i utemeljuju Southern rock kao pravac. No to je već druga priča. Duanne sa niti 25 godina tragično na motoru završava život i Klepton, samo godinu dana stariji, ponovo ostaje sam.
“Bogu” je opet potrebna inspiracija. Nalazi je u muzici J.J.Cale čiju pesmu “After midnight” snima pre autora na svom prvom samostalnom albumu. J.J Cale sa novcem od tantijema snima svoj prvi album i pokreće svoju dugu i veoma plodnu karijeru. Njegova muzika inspiriše Kleptona koji obrađuje pesmu “Cocaine”.
Nakon toga snima svoju verziju Bob Marlijeve “I Shot The Sheriff” i pokreće još jednu veliku karijeru.
Život se nastavlja i Klepton živi svoj san osvajajući spomenutu Pattie Boyd. Decenije prolaze, smenjuju se supruge, droge, ljubavnice. Dolaze i deca. Klepton pliva muzičkom scenom uspešan i natopljen alkoholom. Bolno otrežnjenje dolazi početkom devedesetih tragičnom smrću njegovog sina Konora.
Moglo je sve otići u potpuno suprotnom smeru, ali Klepton se učvršćuje u odluci da ostavi alkohol i droge. Prihvata se u svom bolu akustične gitare i snima legendarni “Unplugged”.
Tako počinje drugi deo ove neverovatne karijere. Okreće se humanitarnom radu, pokreće kliniku za lečenje od zavisnosti “Crossroads” kao i istoimeni festival gde poziva mnoge svoje prijatelje da sviraju. Ponovo, samo ovaj put trezan, svira sa Creamom, a sa Steve Winwoodom kreće u duet album sa BB Kingom, kasnije i JJ Cale-om. Uživa u muzici rasterećen i oslobođen. To traje punih 30 godina.
Sve je to manje ili više dobro znalo 12 000 ljudi koji su se te večeri okupili na festivalu.
Rano leto pokazalo je snagu prirode tog popodneva jakim pljuskom sa nevremenom. Međutim dva sata pred koncert sve se smirilo i veče je nastavilo vlažno, prohladno i, što je najvažnije za koncert na otvorenom, bez kiše.
U prve tri pesme “Blue Dust”, “Key To The Highway” i “I’m your Hoochie Coochie Man” pokazuje da na pragu devetog desetljeća bluz svira na najvišem mogućem nivou.
Još jedna brža pesma “Badge” pa kreće akustićni set. “Prayer of a Child” (sa snimkama iz Gaze na ekranima) sve se utišava, da bi se “Slowhand” čuo sa akustarom ozvučenom samo sa jednim mikrofonom, “Nobody Knows You’re Down and Out”
Te “Diamond ring” kao velika životna pouka i naravno “Tears in Heaven” u toku koje Erik pominje svog tragično preminulog dečaka, kojem je majka Italijanka.
Ceo bend, a i ton majstor demonstriraju svoju veličinu. Zvuk sa bine je veličanstven. Scena je sviračka, sa gitarama i pojačalima na bini. Električna svirka vraća se svom snagom. Nižu se “Got to get little better”, “Old Love”, “Cross Road Blues” i “Little Queen of Spades”.
Uz pesmu “Cocaine” publika koja je u prvim redovima više od sat vremena sedela, kreće prema bini i atmosfera se, osim što većina u rukama drži mobilne telefone, na kratko vraća u anarhične šezdesete. Sve u prvih nekoliko redova počinje da liči na klupsku svirku. Bend sjajno improvizuje na nekoliko metara od razigrane publike. Zvuk se oseća celim telom. Ogromna količina energije se razmenjuje kroz naelektrisani vazduh. Publika i bend postaju jedno. Ubeđen sam da ovakve stvari i čine mnoge aktivne izvođače u osmoj ili čak devetoj deceniji života krepkim i vitalnim. Klepton i bend na kratko odlaze sa bine i vraćaju se na bis sa “Before You Accuse Me”.
Muzika staje i koncert se završava. Publika doziva Erika i bend. Svetla sa bine se gase i svi se polako razilaze u divnu toskansku noć.
Ono što smo to veče čuli sa bine dugo će svima odjekivati u mislima.
Nekima će služiti kao svetionik dok se uskoro stvarno ne preseli među zvezde.
U večnost.
Ko-autor teksta je Nenad Simović!
Hvalaaa!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.