Grupa Traffic bila je sve samo ne obična grupa. Sastavljena od osobenjaka, od kojih je svaki imao svoju viziju izričaja, i grebući po jazz esenci, donijeli su pregršt lijepih trenutaka u glazbu prošlog stoljeća. No, to je nosilo i teški teret, problem permanentne nepostojanosti unutar izričaja, ali ne stilski, već kreativno. Nerijetko se unutar par minuta jedne kompozicije moglo naći trenutaka kad suza zatreperi u oku, da bi nakon minute sve to skupa poprimilo sterilno obilježje na tankoj granici manirizma.
Ti su se trenuci u različitim omjerima prelamali kroz sve albume grupe, koji su ipak, zbirno gledano, prošli test vremena, a neki ne samo to…
Chris Wood je bio osnovni sastojak tog koktela koji se zvao Traffic i bio je njegov neizostavan dio. Svojim flautom i saksofonom (ali ne samo s njima) bojao je izričaj, dodavao mu onaj poznati jazz feeling, ali je i svojim kreativnim udjelom dobro doprinio opusu benda. Uostalom, kad o tome, “John Barleycorn Must Die” je njegovo dijete, ne kreativno, već je narodnu pjesmu u izvedbi folk benda The Watersons, s njihovog albuma “Frost and Fire”, donio u studio i rodila se magija koja je kao rezultat imala remek-djelo, istoimeni album.
Traffic – “John Barleycorn Must Die”
A priča o Chrisu Woodu počinje daleko prije i trajala je daleko nakon što se Traffic raspao, ali nikada se nije sasvim odvojila od njega.
Prije punoljetnosti Chris je već iskusni glazbenik, surađuje s plejadom budućih zvijezda, od Christine Perfect (kasnije Christine McVie), Carla Palmera, Stana Webba i Mikea Kelliea.
Sudbina je htjela da je Chrisova sestra Stephanie Wood kreirala odjeću za Spencer Davis Group, u kojoj je svirao mladi wunderkind Steve Winwood. Nije dugo trebalo da se između Chrisa i Stevea rodi “bond za cijeli život”.
Našavši se u svemu, kako u glazbi, tako i u životu, Chris Wood i Steve Winwood nastavljaju nakon što je Steve naglo napustio Spencer Davis Group i to na vrhu popularnosti.
Uskoro susreću Jima Capaldija i Davea Masona i Traffic se rodio.
Koji su status uživali i bez jedne odsvirane note svjedoči to da su dobili “dream” ugovor, na neviđeno, i uz to, matična diskografska kuća im je rentala osamljenu kolibu na selu, kako bi u miru kreirali prvi album. Kako je koliba bila na osami, bez ikakvog dodira s civilizacijom, morali su čak dopremiti agregat kako bi se moglo upotrebljavati instrumente. O ostalom da i ne govorimo.
Prvi album grupe “Mr. Fantasy” otvorio je grupi sva moguća vrata, nije to bilo remek-djelo, ali bio je album koji je opravdao očekivanja. No, kako su esencijalne pozicije članova bile od samih početaka na sasvim drugačijim glazbenim polovima, trvenje je bilo neminovno i po samom izlasku albuma počinje neprekidna mijena članova, prvi je otišao Dave Mason.
Traffic – “Dear Mr. Fantasy”
Traffic se raspadao i okupljao, pa raspadao, pa ponovno okupljao i jedina konstanta pored Stevea Winwooda bio je Chris Wood. Bio je ta sila koja je svaku inkarnaciju benda držala na okupu dokle god je to bilo moguće.
Paralelno s radom u grupi Traffic, Chris je bio veoma traženi session glazbenik, te je sudjelovao na bezbroj projekata. U ovom kontekstu ipak se mora izdvojiti njegov rad na Hendrixovom “Electric Ladyland”, na kojem je sudjelovao s Winwoodom, i na drugom, istoimenom albumu grupe Free.
Koliko je bio uspješan njegov doprinos u studiju svjedoči i podatak da ga je Hendrix redovito pozivao na scenu kad mu je zatrebala flauta ili saksofon.
Osim sudjelovanja u kratkotrajnim grupama, odnosno inkarnacijama grupe Traffic, Chris je imao zapaženu ulogu u kreiranju izričaja Ginger Bakerove grupe Ginger Baker’s Air Force. Chris joj je de facto dao pečat svojom flautom (uz njega je ponovo u grupi bio Steve Winwood, ali ne cijelo vrijeme!).
Ginger Baker´s Air Force – “Early in the Morning” / vinilni zapis
Možda najproduktivniji period u životu Chrisa Wooda došao je finalnim ujedinjenjem grupe Traffic za snimanje solo albuma Stevea Winwooda. U studiju se rodila magija koju je grupa poznavala u ranim danima postojanja i iz nje je izašlo remek-djelo, album “John Barleycorn Must Die”.
Ni ostatak opusa koji je stigao nakon ovog albuma, “The Low Spark of High Heeled Boys” i “Shoot Out at the Fantasy Factory”, nije puno zaostajao za njime, a donio je Chrisa Wooda na vrhuncu stvaralačkog naboja.
Smrt dvaju prisnih prijatelja, Paula Kossoffa i Rebopa Kwaku Baaha (koji je u kasnijoj fazi bio basista grupe Traffic) ga je duboko potresla, a trenutak kad je preminula i supruga, bio je definitivni kraj Woodove umjetničke karijere.
Od tih se gubitaka nikada nije oporavio.
R.I.P.!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.