Tetoviranje je oduvijek bilo više od pukog ubrizgavanja tinte pod kožu. Tetovažom se htjelo nešto poručiti, ispričati svoju priču ili dignuti glas protiv sustava. Ali danas, u eri društvenih mreža i masovne estetizacije tijela, tetoviranje je izgubilo svoj autentični smisao. Postalo je proizvod i modni dodatak, a izgubila se ta manifestacija individualnosti.
U samim počecima tetovaža je imala jasno antropološko značenje. Još su u prapovijesti ljudi tetovirali tijelo kao ritualni čin. Pogledom na tijelo mogao se prepoznati status pojedinca ili pripadnost plemenu. U nekim kulturama tetovaža je bila inicijacijski obred ili način prelaska iz jedne faze života u drugu.
Mornari 18. i 19. stoljeća, recimo, nisu nosili tetovaže da bi izgledali opakije. Sidro je značilo da su preživjeli oluju, lastavica da su prešli određenu udaljenost, a kompas da će se vratiti kući.
Zatvorenici su, s druge strane, koristili tetoviranje kao vrstu kodirane komunikacije. Simboli su prenosili poruke o odsluženoj kazni, pripadnosti kriminalnim skupinama, pa čak i osobnim tragedijama. Tijelo je služilo kao dnevnik, a linija tetoviranja kao poglavlje života.
Dakle, tetoviranje nije bilo ni ukras ni trend, nego jezik koji se čitao kroz kožu, a ne riječima.
Tek u 20. stoljeću tetovaža je postala znak bunta. Kad su punkeri, metalci i hard-core glazbenici preuzeli taj kod, učinili su to s razlogom. Tetovaža je bila njihov kontrakulturni odgovor na sterilnost društva.
Dovoljno je vidjeti Henryja Rollinsa. Njegove tetovaže nisu dekor, nego produžetak osebujnog mentalnog sklopa. On je te tetovaže živio. Svaka linija na njegovom tijelu bila je izraz discipline, stava i samokažnjavanja koje je pratilo njegovu filozofiju rada i fizičkog integriteta.
Ili Ozzy Osbourne koji je sa samo 16 godina sam sebi istetovirao OZZY na rukama, što je očito bio čin tinejdžerske autodestrukcije. A i ostale njegove tetovaže imaju svoju priču. Lemmy Kilmister je također odličan primjer jer je prepun buntovničkih i autentičnih tetovaža o životu na cesti, stavu prema marihuani i rock’n’rolu općenito… itd itd, da sad ne nabrajamo sve. Sve te tetovaže imale su neki smisao, karakter i nose neku težinu.
I sad dolazimo do današnjeg vremena.
Moderni boom tetoviranja povezan je sa nekoliko društvenih pojava koje nam ujedno i objašnjavaju zašto je do samog booma i došlo.
Prva pojava je masovna potreba za identitetom. Tetovaža je, u današnjem društvu, postala neko sidro identiteta, fizički dokaz da si ‘nešto’, pa makar to bilo i simbolično. Paradoks je da ljudi tu potrebu izražavaju kolektivno, što samo po sebi nema smisla. Ako svi nose slične simbole, krila, križeve, satove ili grbove omiljenih nogometnih klubova, onda tetovaža više ne izražava identitet, nego ga briše. Drugim riječima, tetovaža postaje uniforma individualnosti.
Druga pojava je izraziti kult tijela i vizualni narcisizam. Živimo u vremenu u kojem je tijelo marketinška površina. Instagram je stvorio generaciju koja svoj život prikazuje kao umjetnički projekt. Tetovaže im služe kao estetski dodatak i način da se tijelo učini zanimljivijim i prepoznatljivijim. To se danas dijagnosticira kao ‘vizualni narcisizam’, ili potrebu da sebe prezentiramo kroz slike i simbole, a ne kroz sadržaj. Nije više poanta što tetovaža znači, nego kako izgleda u kadru.
Treća pojava je socijalna validacija gdje je tetovaža način da se uključiš u neku vizualnu zajednicu. Glazbenici, fitness influenceri, nogometaši, DJ-evi… svi imaju nekakav svoj vizualni identitet. To je novi oblik plemenske pripadnosti, ali bez stvarne duhovne veze. Nekad si tetovažom pokazivao da si izvan društva. Danas ih većina nosi da bi bili unutra.
I zadnje bi bila smanjena percepcija trajnosti. U digitalnoj kulturi gdje je sve lako zamjenjivo i gdje se sve može undo-ati, tetovaža se sve manje percipira kao nešto trajno. Smatra se da su sve odluke reverzibilne i da tetoviranje nije cjeloživotna odluka.
Ali najveći problem današnjeg tetoviranja nije estetika, nego potpuna ispraznost značenja.
Jer kada netko iz kataloga u salonu odabere nasumični uzorak, nekog zmaja ili vuka, neki besmisleni tribal, neki motivacijski citat ili simbol, bez ikakve osobne veze sa tim crtežima, upravo je svima priznao da mu je individualnost na zrakoplovnom modu i da je tetovažu uzeo samo da glumi osobu sa pričom.
Zato danas vidimo vojsku likova s identičnim sleevovima…, svaki komad kože kao unikatan, a svi isti.
Te sleeve tetovaže su poseban fenomen i zaslužuju da se detaljnije pozabavimo njima. U svojoj biti, one su vizualno dojmljive, jer su spoj različitih motiva u jednu kompoziciju. Ali problem nastaje kad se rade jer su u trendu, a ne zato što vlasnik ima neku priču iza nje. Posebno je groteskno kad na ulici vidiš troje ljudi zajedno, i svaki od njih s jednom istetoviranom rukom, i svi sa sličnim tonovima i motivima. Kao da žele okolini dokazati da su ‘divlji’, ali samo onoliko koliko je to još uvijek društveno prihvatljivo. Ono… bunt, ali u granicama pristojnosti.
Ali sleeve tetovaže su mala maca u usporedbi sa najapsurdnijim trendom suvremenog tetoviranja, a to su plemenske tetovaže kod ljudi koji nemaju jbn nikakvu povezanost sa kulturama iz kojih te tetovaže potječu. Dakle, tetovaže Maori uzoraka, polinezijskih simbola ili japanskih kanjija na ljudima koji ne razumiju ni njihovo značenje niti njihov kontekst. To nije ništa drugo nego kulturna otimačina i pozerstvo u najbrutalnijem obliku.
Slično vrijedi i za vikinške rune ili keltske simbole. Potpuno gubljenje značenja i pretvaranje u najbanalniju površinsku estetiku, osim ako nisi izravni potomak Leifa Eriksona.
Ima još jedna stvar koja je postala klišej, a to je tetoviranje imena djece. Koliko god to bilo emotivno, istina je da se ljubav prema djetetu ne mora dokazivati tintom. To je prirodan, podrazumijevani osjećaj, a ne neki projekt koji treba brendirati.
Ali postoji nešto posebno i zanimljivo u ideji tetoviranja imena supružnika ili ljubavnika. To nosi rizik, ali i strast. Jer kad ime neke osobe zauvijek ucrtaš u kožu, onda mora postojati i jaki emocionalni ulog.
Bilo kakva tetovaža bez strasti je kao zadnji album Coldplaya, zvuči i izgleda ok, ali ne dira. A one, prave, iskonske strasti, kad nešto napraviš usprkos tome što se kosi sa normama i očekivanjima okoline, danas su sve rjeđe. Tako se i tetoviranje radi jer svi na neki način žele biti drugačiji, ali samo unutar granica koje društvo tolerira. Kao što ni rock više nije subverzija nego industrija, tako ni tetovaža više nije znak otpora nego potvrda uključenosti.
I tu leži najveća ironija, ono što je prije bio znak slobode, u današnjem društvu je postalo znak pripadnosti.
Ali tetoviranje samo po sebi nije problem. Problem je što smo zaboravili zašto ga radimo.
Nekad je tetovaža bila čin otpora, simbol boli ili neka priča koju si urezao u tijelo jer nije mogla stati u riječi.
Danas, u doba filtera, marketinga i algoritama, tetovaža je postala samo još jedan dizajnerski sloj.
Zato, ako već ideš pod iglu, imaj priču. Jer prava tetovaža ne mora biti lijepa, ali mora biti samo tvoja.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.