Eto, i to smo dočekali, da u Splitu, osim vrhunskih svjetskih jazz i klasičnih glazbenika u Hrvatskom domu, imamo prilike vidjeti i koncert svjetski relevantnog indie glazbenika.
Dogodilo se to na petak 13.12., na Svetu Lucu. Poklon nam je donijela ekipa s KLFM-a, najboljeg našeg radija, kako je i sam Walker ustvrdio.
A ni Tomo Gracin ovdje ne smije biti zaobiđen, jer mi se nekako čini da je on bio i najzaslužniji, a i karte za koncert u kinu Beton, u splitskom Domu omladine, kupovale su se kod Tome u Basketa.
Svih 100 karata planulo je prije koncerta i moram priznati da sam bio ugodno iznenađen jer, nakon Porta, eto imamo još dobrih mjesta za manje koncerte i publiku za njih.
Ryley je tri dana ranije svirao i u Zagrebu, a moja ekipa koja je nazočila koncertu dojavila mi je da je bilo vrhunski.
Dan poslije bio je u Beogradu gdje su ga najeli miješanim mesom s kajmakom, te je i dva dana poslije bio pospan i umoran od hrane, kako je i sam rekao.
Walker je na scenu stupio prije desetak godina s prvim albumom „All Kinds Of You“, godinu ranije najavljenim EP-jem „West Wind“.
Već tada bilo je jasno da imamo posla s izuzetno dobrim gitaristom čiji je fingerpicking stil sviranja gitare, inspiriran John Faheyjim i još nekim starim američkim majstorima, donio svježu krv na indie folk scenu.
Sljedeći album, „Primrose Green“, naglasio je i njegovu poetiku, ali i inspiraciju Nickom Drakeom i ranim Tim Buckleyjem, kao i Timom Hardinom i Van Morrisonom.
S Drakeom i Buckleyim dijelio je stil pjevanja i boju glasa, a s Morrisonom, inspiraciju i drugim glazbenim stilovima, ali i naslovnicu albuma „His Band and a Street Choir“ koje je „Primrose Green“ skoro direktni citat.
Često je surađivao i s drugim glazbenicima, snimao i eksperimentalne albume od kojih je možda najzanimljiviji onaj s Davidom Rumbackom i „A Tap on the Shoulder“, s Davidom Grubbsom.
Zadnji svoj solo studijski album snimio je 2021. u produkciji legendarnog Johna McEntirea i na njemu pomalo još proširio svoj glazbeni izričaj i na prog rock, ne zanemarujući ni dotadašnji psihodelični folk rock.
U Split, kao i na cijelu turneju, došao je sam s gitarom, a kako je već ranije bio u Hrvatskoj, cijelo je vrijeme nastupa komunicirao s publikom i pričao dogodovštine s ranijih boravaka.
U publici je bilo masu mojih prijatelja i poznanika, a točilo se craft pivo kaštelanske Familie.
Krenuo je točno u 21.00, bez sekunde kašnjenja (sjećate se kako sam pisao da u nas koncerti često kasne i po sat vremena), a Walker je odmah krenuo u dugi instrumentalni intro i odmah nas uveo u svoju poetiku.
Dok se u prvoj pjesmi zagrijavao već smo mogli shvatiti da imamo posla s vrsnim gitaristom čiji je fingerpicking stil pomalo jedinstven na današnjoj rock sceni, dosta emotivan, čist, a povremeno imate dojam da slušate i dva do tri gitarista odjednom.
Od pjesama prepoznao sam „Rang Dizzy“, „The Roundabout“, „Striking Down Your Big Premiere“, „Primrose Green“ i „On the Banks of the Old Kishwaukee“, a odsvirao je i barem dvije obrade, „Go Your Way“, Anne Briggs i prekrasnu „If I Were a Carpenter“, Tima Hardina, nakon koje se i poklonio velikom Timu, jednom od najboljih folk glazbenika koji je imao prilično nesretan i autodestruktivan život.
Između pjesama čuli smo kako mu kuna je bila draža od eura, posebno kad je svojedobno kupovao drogu na zagrebačkom kolodvoru, kako mu je putovanje Flixbusom od Zagreba do Beograda jedno od najgorih iskustava u životu, jer je svaki putnik izgledao kao kriminalac s pištoljem, kako voli Tonija Kukoča i kako je zvao oca da mu kaže da je u Splitu, rodnom Kukočevom gradu i još mnogo toga zanimljivoga.
Koncert je završio točno nakon sedamdeset minuta svirke i rekao da nema bisa, a druženje se kasnije nastavilo u Basketa.
Sve u svemu jedna lijepa večer i nada da ćemo vidjeti još stranih nastupa u budućnosti.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala